Hip_Urednik
Ljubav prema hercegovačkom ćupteru Marija Bilić otkrila je udajom u obitelj Nakić iz Lipna, u kojoj se umijeće njegove pripreme prenosilo s generacije na generaciju. Uz svekrvu Maru i zaovu Ljilju učila je tajne njegove izrade, a s vremenom se u njoj rodila želja da i sama pridonese očuvanju ovog vrijednog dijela hercegovačke baštine. Ove godine izradila je više od 2000 ćuptera, a u cijeloj priči posebno mjesto zauzimaju obiteljsko zajedništvo, ljubav prema poljoprivredi i uvjerenje da tradiciju treba živjeti, a ne samo o njoj govoriti.
„Dolaskom u ovu obitelj shvatila sam da ćupter nije tek slastica, nego i znak pažnje prema gostu, izraz gostoprimstva i poštovanja te želje da se s drugima podijeli ono najbolje što se u domaćinstvu ima. Upravo se tada u meni rodila želja da sačuvam tu lijepu tradiciju. Uz svekrvu i zaovu, koje su mi bile mentorice, tijekom deset godina učila sam i usavršavala se pripremajući ćupter za potrebe vlastite obitelji”, kaže Marija.
Iako se o lozi nije posebno vodilo računa zbog preseljenja obitelji u grad, ove je godine obiteljski vinograd neočekivano obilno rodio. S obzirom na to da u obitelji nitko ne konzumira vino ni rakiju, trebalo je pronaći način kako iskoristiti urod grožđa.
„Kako bismo iskoristili obilan urod, jedino rješenje bilo je grožđe preraditi u ćupter. Tijekom njegove pripreme stvorila se neobična i pozitivna obiteljska atmosfera u kojoj su uživali i najmlađi članovi obitelji pa smo odlučili nabaviti i dodatne količine grožđa”, govori Marija za Bolji Ljubuški.
Poljoprivreda kao način života
Ljubav prema zemlji i poljoprivredi ponijela je iz obiteljskog doma. Kod njih je poljoprivreda uvijek zauzimala važno mjesto, bez obzira na stupanj obrazovanja i stručno zvanje članova obitelji. A koliko rano usvojene navike mogu utjecati na životne odluke, pokazuje i njezin profesionalni put. Marija je, naime, napustila posao sveučilišne profesorice kako bi imala više prostora za aktivnosti na otvorenom.
„Posao koji sam obavljala kao doktorica znanosti podrazumijevao je mnogo sati sjedenja za računalom i uglavnom se svodio na uredski rad. Takav način života s godinama je počeo narušavati moje zdravlje, uzrokujući poteškoće s vratnom kralježnicom i glavobolje. Na vlastitom sam primjeru uvidjela koliko sjedilački način života može negativno utjecati na lokomotorni sustav. Razmišljajući o tome kako ponovno poboljšati svoje zdravlje i vratiti kvalitetu života, odlučila sam se vratiti poslu koji mi omogućuje više tjelesne aktivnosti i boravka u prirodnom okruženju”, objašnjava naša sugovornica.
Kao kineziologinja, na poljoprivredu ne gleda samo kao na način proizvodnje hrane, nego i kao na prostor prirodnog kretanja, stvaralaštva i očuvanja zdravlja. Smatra da se u suvremenom načinu života često zaboravlja kako tjelesna aktivnost ne mora nužno značiti odlazak u teretanu ili organizirano vježbanje.
„Čovjek je stvoren za kretanje, a boravak u prirodi i rad rukama vraćaju nas temeljnim ljudskim potrebama. Danas često govorimo o važnosti tjelesne aktivnosti, a zaboravljamo da ona ne mora uvijek biti organizirana tjelovježba u dvorani ili teretani. Ono što smatram još važnijim jest činjenica da aktivnosti u prirodnom okruženju, izloženost dnevnom svjetlu, ritmične i svrhovite aktivnosti te odmak od digitalnih sadržaja imaju dokazano pozitivan učinak na mentalno zdravlje – od smanjenja stresa i bolje emocionalne regulacije do poboljšanja raspoloženja i kvalitete sna. Osim toga, kada čovjek nešto stvara vlastitim rukama, razvija osjećaj kompetentnosti, samopouzdanja i osobnog zadovoljstva. Zajednički rad članova obitelji potiče, pak, međugeneracijsku suradnju, povezanost, komunikaciju i osjećaj pripadnosti. Sve su to važni čimbenici psihosocijalne dobrobiti. O tome govori i znanstveno područje Green Exercise, odnosno zelena tjelesna aktivnost, koje je početkom 2000-ih razvijeno u Velikoj Britaniji na Sveučilištu Essex. Zanimljivo je da naši preci nisu morali posebno imenovati ni programirati ono što danas istražujemo kao suvremeni pristup očuvanju zdravlja – oni su takav način života jednostavno živjeli kroz svakodnevni rad u vrtovima, vinogradima i voćnjacima”, naglašava Marija.
Mladi sve više cijene domaće
Pozitivne promjene primjećuje i u odnosu društva prema poljoprivredi.
Nekada se pojam „seljak” često koristio s dozom podcjenjivanja, dok se danas poljoprivrednik i proizvođač hrane sve više povezuju s marljivošću, poduzetnošću i samoodrživošću.
„Kroz svakodnevni rad s mladima primjećujem da mnogi od njih rado sudjeluju u poslovima vezanima za obradu zemlje. Ono što me posebno raduje jest činjenica da se toga ne srame, nego svoja iskustva dijele s ponosom. Također imaju izraženu svijest o važnosti domaćih namirnica i želju za njihovom konzumacijom. Nesumnjivo živimo u vremenu u kojem zdrava, domaća i kvalitetna hrana postaje gotovo suho zlato. Ono što je nekada bilo obilježje prošlih generacija danas ponovno postaje trend, ali i svjestan izbor mladih ljudi”, ističe naša sugovornica.
Smatra kako tradiciju ne treba promatrati kao nešto odvojeno od suvremenog života jer se primjenom modernih pomagala mogu unaprijediti higijenski uvjeti, pakiranje i prezentacija, a pritom sačuvati autentičnost proizvoda.
„Osobno smatram da vrijednost ćuptera nije samo u njegovu okusu, nego i u svemu onome što nas okuplja dok nastaje. Kada zajedno sadimo, beremo, prerađujemo i stvaramo, ne proizvodimo samo hranu, nego stvaramo iskustva, odnose i uspomene”, poručuje Marija.
Ljubuški ima priliku snažnije promovirati ćupter
Nedavno sudjelovanje na Sajmu ćuptera u Tepčićima za nju je bilo iznimno pozitivno iskustvo. Posebno ističe trud i entuzijazam organizatora, ali i prijateljsku atmosferu među izlagačima zbog koje se, kako kaže, ne osjeća samo sudionicom manifestacije, nego i dijelom zajedničke priče. Ove godine bili su jedini izlagači iz Ljubuškog, što je za nju predstavljalo i posebnu priliku za predstavljanje rodnoga grada.
Iako se Brotnjo najčešće ističe kao kolijevka ćuptera i središte očuvanja njegove tradicije, Marija podsjeća na činjenicu da službena specifikacija proizvoda „Hercegovački ćupter” obuhvaća središnju, zapadnu i južnu Hercegovinu, odnosno pet jedinica lokalne samouprave među kojima je i Ljubuški. U tome vidi prostor za snažniju promociju i uključivanje lokalne zajednice.
„Ljubuški ima snažnu vinogradarsku tradiciju, a ćupter ne bi trebali predstavljati samo pojedinci, nego cijela zajednica. Tu posebno vidim mogućnost povezivanja s lokalnim vinarijama, koje bi mogle biti važni partneri u toj priči. Na to ne gledam kao na natjecanje s Brotnjem, nego kao na priliku da se jedna vrijedna tradicija širi, razvija i dobiva zasluženo mjesto u hercegovačkoj gastronomskoj ponudi.
Mogu reći da sam prilikom prodaje ćuptera izvan Hercegovine primijetila povećan interes za kušanje nakon što ljudima predstavim cijelu priču, a osobito kada im objasnim da je riječ o proizvodu sa zaštićenom oznakom zemljopisnog podrijetla. Ipak, želja mi je da jednog dana ćupter ne moram posebno objašnjavati, nego da ljudi već znaju što je, odakle dolazi i da ga sa zadovoljstvom povezuju s Hercegovinom”, zaključuje Marija Bilić.
Svi koji žele na svom stolu imati komadić hercegovačke tradicije, ćupter mogu naručiti pozivom na broj 063 727 600.
Piše: Antonela Marinović Musa
