Bok dragi ljudi,
Evo, već mjesec dana pokušavam naći Paolu. Sretnem negdje na hodniku Tinu Turner, ali onda shvatim da ne tražim nju, nego da mi treba Davor Gobac.
Kad sam iznenadila samu sebe i uspjela sve što sam zamislila, baš sam nekako prodisala.
Kao da je sve godinama bilo nataloženo u meni.
Uglavnom, zahvaljujem Sii na komplimentu i idem dalje. 🙂
Više ne znam tko sam. Daniel Popović, Željko Bebek ili možda Bee Gees?
Kad sam prihvatila projekt ‘Tvoje lice zvuči poznato’ nisam imala pojma koliki je level zahtjevnosti u pitanju. Nisam ni znala što će mi se sve pomaknuti u glavi i kakve ću spoznaje sve dobiti – i o sebi i o drugima.
Ono što znam, sad već na polovini ovog ludog putovanja, jest da mi je baš ovo trebalo.
Ovo je ogroman trening. Za sve. Za samopouzdanje, samopoštovanje, komplekse, strahove… Sve sumnje, dvojbe… Sve se to raspukne kao balončić od sapunice kad prihvatiš ovako nešto.
Pitam se, je li normalno da mi je teže izaći iz lika, nego ući u lik? Kako to rade pravi glumci i kakve sve oni krize identiteta prolaze?! Svakako, uopće nije nimalo lako sve to što vidite na televiziji. Imajte na umu da gledate samo finalni projekt.
Onda, još kad si Paola, onda pogotovo nije lako. Ovdje aludiram na jako dugačku pauzu u svom pjevačkom djelovanju, a ima tu i ostalih pripadajućih dodataka kojima ne želim davati moć tako da ih ističem. Pokušajte mi vjerovati – jednostavno, nije lako.
No, idemo dalje.
Upravo radi krize identiteta i svega što prolazim kroz sve ovo vrijeme, odlučujem se okrenuti nekim drugim stvarima, samo da mi pažnja skrene, da nekako opustim misli.
Idem prosurfati, čisto da provjerim kaj ima novo.
Nakon pet minuta, shvatim da sam napravila grešku. Sve je isto, ako ne i gore. Naslovi s portala vrište, sve sama crna kronika, ubojstva, potjere, raznorazne pažnje podijeljena likovima na margini našeg društva.
Onda se pitam, dobro što je s tim našim kolegama novinarima? Ne sa svima, ali s nekima.
Kako mogu toliku pažnju davati ubojicama, kretenima i još ih stavljati na naslovnice najtiražnijih novina koje imamo u državi?
Zar nema nikakvih ljepših tema od kojih bi se radile priče? Zar to uvijek moraju biti crne senzacionalističke vrišteće i rubne priče?
Neki dan sam se vidjela s Anđom. Anđom Marić, ženom herojem. Baš smo pričale, između ostalog i o tome. Je li ovaj svijet toliko prolupao, pa smo željni samih trauma ili u čemu je stvar?
Ne. ISTINA je da lijepo ne zanima nikoga. To je baš tužno, barem meni.
Čitam neki dan status Vanje Horvat. Zar žena nije imala život ako je bila Mamićeva supruga? Je li do kraja života mora čitati kako je ona nekad bila supruga, tamo nekog Pere ili Zorana! Glupo i također deplasirano.
Onda to sve mogu povezati i sa sobom. Kad nisu znali kako bi me ogadili, onda su mi pod nos servirali mamu.
Sigurno sama nisam uspjela.
Odat ću vam jednu tajnu.
Kad sam studirala na Fakultetu političkih znanosti, mislite li da mi je mama pisala seminare, eseje ili diplomske radove? Mislite da je mama za mene išla na ispite, ili možda mislite da mi je mama sredila preko veze posao na radiju?
Not! Sve sam napravila sa svoje dvije ruke i noge. Bila sam bez posla 2 godine nakon magisterija, pa se pitam onda, gdje mi je tada mater bila? Kako me onda nije negdje uhljebila?
Sada, kad sam na Novoj tv, mora da je mater sredila. 😉
Odat ću vam drugu tajnu.
Pozvali su me na audiciju. Sasvim legitimno kao i svaku drugu javnu osobu koja je tamo pristupila.
Gle’ čuda- prošla sam audiciju. Sigurno zato što sam materina kćer, mora da nema drugog razloga.
Treća tajna. Sve sam sama otpjevala i mater nije ni znala do samog kraja da uopće idem na tako nešto. Saznala je, kad sam već krenula u projekt.
Nikad neću zaboraviti kako mi je moja Suzy Josipović rekla- Ljubavi, u Hrvatskoj će ti sve oprostiti, osim uspjeha.
Za mene je uspjeh čak i ova kriza identiteta. Koliko god zvučalo ludo, volim je, jer mi je pokazala da sam profesionalac, da se uživim, da dajem maksimalno od sebe, pa iako i po cijenu krize identiteta. 🙂
Jer najvažnije je da sam znaš tko si i gdje ideš, koji ti je cilj i koji ti je fokus.
Fokus mog života je SADA, ovaj trenutak, ništa izvan njega, fokus mi je na dobrom, pozitivnom, transparentnom i na istini.
Ovo sam morala izbaciti iz sebe, pa evo, možda i ovako. 🙂 Papir trpi, a ja još više. 🙂
Nije mater sredila da napišem ovu kolumnu.
Trud, odricanje i diploma su sredili. 🙂
Ne postoji ništa na ovom svijetu što se ne može. Za mene, nemogućeg nema. Kao što ne postoji problem koji je nerješiv.
Jedino što ne možeš, jest da biraš gdje ćeš se roditi i tko će ti biti obitelj.
Ono što biram danas- to su odani, dobri, pozitivni i iskreni ljudi.
Uvjerena sam da njih ima više nego onih drugih. Uvjerena.
I zato, dižem glavu, koračam hrabro i volim sve što me nečemu naučilo.
Pa i krizu identiteta.
Voli vas
Paola
