Komšić svoj posljednji politički vlak hvata u listopadu. Fronta mu je, naime, u popriličnu rasulu. Što će jesen rana brojkama potvrditi. Zato, kad patetično tumači da se samokandidiranjem stavlja u prve borbene redove u borbi za Bosnu protiv nacionalista, skriva kako, zapravo, samo misli na svoju stražnjicu. Na fotelju naviknutu
Naslov, dakako, sugerira da je glavni lik ove kolumne Brozov poklonik. Od glave do pete. Tko se, uostalom, ne sjeća da je zlatni ljiljan stolujući u dva mandata u sarajevskoj Titinoj 16 na zidu držao portret trostrukog narodnog heroja, a i ostale memorabilije s njegovim svijetlim likom kojekuda po uredu hrvatskog (hmm. hmm…) člana kolektivnog bh rukovodstva.
Bilo kako bilo, bivši novosarajevski načelnik namjeran je vratiti se na mjesto zločina, a s njim – zna se! – i bivši najveći sin svih naših naroda i narodnosti. Mali Joža gore na zid, a Mali Željko odmah ispod. Prvi, dakle, ispod Tite. Ili, kako se to u nas od kako nas je pojačala dijaspora iz prijateljskih Srbije&Crne Gore – Tita. (vjerujem da razumijete akcent).
Gluho bilo!
Bio bi to – gluho bilo! – treći put da Bošnjaci biraju Hrvatima predsjednika. Treća sreća, misli, vjerujem, Komšić, kojemu, eto, ni dva mandata nisu bila dovoljna da savlada hrvatski jezik. Dobro, težak je hrvatski… No i osam godina nije malo. Pa, prije je ljubičica plava naučila ruski. Ma, prije je janje naše bijelo naučilo svirati klavir… Ali, pustimo da na Dedinju spava najpametnija svjetska glava… Jedan je, naime, bivši Komšićev drug, inače bivši prevoditelj iz Srebrenice nedavno kazao kako je nepristojno treći put kandidirati se za Člana. Mada, drži taj veselnik kojemu je sve teže odrediti stranačku (ideološku, štoviše) pripadnost, drug Željko, ipak, ima pravo kandidirati se. Građansko pravo, misli se.
Međutim, drži taj poklonik nešto strožeg odnosa prema ljepšem, ali i slabijem spolu, čak ni Alija Izetbegović nije tražio treći mandat. Hej, Alija! Ili, u prijevodu: Gdje je Alija a gdje je Željko?! Uz to, valja podsjetiti kako se lider DF-a, u biti, samokandidirao, ne vodeći računa o ranijem dogovoru s Građanskom strankom i – osobito – SDP-om. I tako je nastao Denis Bećirović, koji, jasno, računa na bošnjačko glasačko tijelo. Baš kao i sam recidivist Komšić. Ima, doduše, Bošnjaka – mašala! No ima i kandidata za Bakirovu (tj. Alijinu) fotelju. Mitsku, takoreći!
Slijedom čega dolazimo do bivšega Komšićeva savjetnika Nerkeza Arifhodžića koji je prošloga tjedna poslao pismo potpore esdepeovu kandidatu za bošnjačkog člana troglavog kolektivnog rukovodstva. „Bećirović je dijete iskonske, ali i suvremene Bosne i Hercegovine. Čestit mlad čovjek koji poštuje najbolje moralne i tradicionalne vrijednosti u našoj zemlji, koji spaja različitosti i oplemenjuje ih svojim dugogodišnjim angažmanom kao javna ličnost, sveučilišni profesor i političar koji drži do principa i svoje riječi“, opisao je taj bivši diplomat svoga potencijalnog novoga šefa. Ne znam, naime, zašto bi inače (netko) veličao njegov lik i djelo.
Partizani – jednom dosta!
Pitanje je, međutim, mislili, a njegovo je iskustvo tu bogato, da sve to što jeste Bećirović nije – Komšić. Primjerice: „drži do principa i svoje riječi“. Jer, glede riječi, svojom samokandidaturom taj je trećepozivac pokazio riječ koju je dao ljevici glede zajedničkog pretendenta na državni vrh. Još u proljeće prošle godine, najavljujući mogućnost da ponovo uđe u izbornu utrku, Komšić je kazao kako će „ako Izetbegović popusti Čoviću i dozvoli mu ovo što on hoće, da etnički uokviri čak i izbore u ovoj zemlji, ja ću se sigurno kandidirati“.
Nakon svega je, međutim, jasno da „sam svoj majstor“ misli isključivo na sebe i svoju političku budućnost. Fronta mu je u priličnom neredu i izborna joj je perspektiva nevesela. Rana će jesen to brojkama potvrditi. Vjerojatno, doduše, Komšić misli kako je moguće i s nejakom strankom, poput Mladena Ivinaća, uskočiti u predsjedničku fotelju. Jasno, to je moguće samo ovdje. Gdje i inače sve moguće. U listopadu, dakle, lider DF-a hvata zadnji vlak.
Zanimljivo, već je zakasnio u partizane; Ovdje već spominjani biograf jednog drugog našeg druga, Lagumdžije, naime – još je prošle jeseni poslao otvoreno pismo svojim starim drugovima Nerminu Nikšiću i Komšiću, upozorivši ih da zemlja hrli u ozbiljnu krizu. „Nacionalisti će i tu krizu dočekati kao jedan. Mi ćemo biti iscjepkani i posvađani. Ova zemlja ponovo ulazi u period kada su joj potrebni partizani“, ispalio je, dometnuvši da, istina, ne misli na rat, nego da zemljica Bosna ulazi u vrijeme kada će ta četvrta BiH i njezin glas biti potrebniji i važniji nego ikad.
Je li (baš) raja
Ali, vidjeli smo, nije se Komšiću baš nešto išlo u partizane. Jednom dosta! Osim, dakako, ako se ne računa ovaj njegov, zapravo, diverzantski potez, okretanje leđa (pa i ono malo niže) ljevici bajnoj. Na koncu, u posljednje vrijeme više udara po bivšoj partiji, negoli po „nacionalistima“. Osim što im je nedavno poručio da operu ruke od kriminala, sada tvrdi kako mu u staljinističkom maniru udaraju packe u „potpuno deluzivnom uvjerenju da još imaju monopol na ljevici. Njihovo ponašanje, misli Komšić, može se usporediti samo s ponašanjem boljševika tijekom Građanskog rata u Španjolskoj. No pasaran!
Bilo kako bilo, evo prigode da se u vrijeme kada će sazrijeti i jabuka na grani uvjerimo koliko Bošnjaci zapravo vole Komšića, Sad kad je konkurencija u Bošnjaka golema pa će biti važan svaki glas. A još ni neimar Fahro nije obnarodovao kako bi i on u Alijinu fotelju, u kojoj se, vjeruje, Izetbegović II. neprimjereno dugo zadržao. Eto, dakle, prilke da vidimo je li Komšić raja onoliko koliko se mislilo da jeste. U Bošnjaka!
