Sudbina “Uljanika” je stečaj. Ne kriju to više ni ministri gospodarstva i financija – Horvat i Marić. Nadati se da to neće značiti i kraj brodogradnje u Istri i na Kvarneru; no sasvim je sigurno da će se broj radnika u Puli i Rijeci bitno smanjiti, piše Slobodna Dalmacija.
Gdje će oni koji postanu tehnološki višak pronaći novo radno mjesto? Imaju li šanse raditi na istim poslovima ovdje ili su osuđeni tražiti kruha u inozemstvu? Ovoga trenutka u Hrvatskoj nedostaje 55 tisuća radnika da bi gospodarstvo normalno funkcioniralo, tvrde iz HUP-a. Znači li to da škverani, koji ostanu bez mjesečne “bušte”, imaju realnih šansi brzo pronaći novog poslodavca? Zanimljivo je da je od početka krize u Hrvatskoj do danas “Uljanik” i “3. maj” napustilo čak 400 radnika, donosi Slobodna Dalmacija.
– Naravno da imaju šanse doći do posla, jer upravo su zanatska zanimanja deficitarna i takvi profili radnika traže se i u nas i po Europi. Konkretno, Varaždinci vape za radnom snagom, i ako se, nedajbože, dogodi da dio radnika ostane bez posla u brodogradilištima u Rijeci ili Puli, otvara im se šansa za zapošljavanje u Zagorju. No, tu se kao najveći problem pokazuje mobilnost radne snage. Pitanje je, naime, koliko su naši ljudi spremni seliti se za poslom – kaže Vesna Ivić Šimetin, direktorica HUP-ova regionalnog ureda za Dalmaciju.
Kretanje radne snage
– U nas ljudi nisu naviknuti putovati niti iz Splita u Sinj na posao, a kamoli iz Pule ili Rijeke u Varaždin. Mi smo u HUP-u upozoravali državu da poreznim olakšicama treba stimulirati kretanje radne snage unutar Hrvatske, jer će u protivnom sav raspoloživi kadar pokupiti stranci. Kad se selite radi posla, najveći problem je smještaj, i jedino poslodavac koji bude spreman osigurati adekvatan prostor za stanovanje radnicima – efikasno će riješiti problem nedostatka radne snage. Ako ga država pri tome bude stimulirala značajnim poreznim odbicima, onda će se broj onih koji su spremni osigurati smještaj radnicima sa strane, što je glavni preduvjet da bi netko došao raditi u drugu sredinu, biti puno veći nego je to sada slučaj, i ljudi će imati manje razloga tražiti sreću vani – veli Vesna Ivić Šimetin.
Realno je, ipak, da će veći dio radnika “Uljanika” i “3. maja” koji ostanu bez posla novi posao potražiti u bogatijim zemljama EU-a.
– Vidjeli ste koje napore ulažu tvrtke za posredovanje u zapošljavanju iz EU-a, da bi kod nas pronašle prijeko potreban kadar. Svi trebaju zavarivače, cjevare, limare, strukovna zanimanja su danas jako, jako cijenjena, a mi smo se doveli u situaciju da takve kadrove više ne obrazujemo jer za njih – pazite sad – nema interesa?! Najveći je apsurd što je dobar meštar puno bolje plaćen od profesora, a nitko ne bi htio biti majstor?! Tu su zakazali i država i društvo, mi smo u HUP-u upozoravali da ćemo doći do toga da zbog nedostatka radne snage nećemo moći kao gospodarstvo normalno funkcionirati, no očito nas nisu shvaćali ozbiljno. Ovo je sad već alarmantna situacija koja zahtijeva angažman svih: Vlade, sindikata, HUP-a, stručnjaka za obrazovni sustav, jer ovo što trenutno proživljavamo je samo vrh sante leda, a problem se kuhao godinama – objašnjava Ivić Šimetin.
Nevjerojatno je da i državne službe imaju problema s kadrom. Našalit ćemo se; pofalilo nam je čak i “uhljeba”.
– A to je dijelom i zbog toga što su sindikati javnih službi bezrezervno branili radna prava ljudi iz državne i lokalne administracije, pošto-poto ih izjednačavajući s liječnicima, medicinskim sestrama, učiteljima, policajcima, sucima…, a oni nikamo ne spadaju u istu priču. U nabrojenim strukama mi nemamo viška radne snage, za razliku od administracije. Svi su ovi razlozi doveli do toga da nam više problem broj jedan nije nezaposlenost, nego upravo suprotno – manjak radne snage u gotovo svim sektorima – upozorava Ivić Šimetin.
Konačna reforma obrazovnog sustava
Iz HUP-a upozoravaju da se problem može barem dijelom sanirati većim plaćama, no za to država treba značajnije smanjiti porezna davanja poslodavcima.
– Za to treba donijeti cijeli paket mjera koji bi u konačnici poslodavcima osigurao potrebnu radnu snagu, a radnicima veće plaće kako se ne bi zbog boljih primanja selili u inozemstvo. Vrlo bitan je i obrazovni sustav. Jasno je da se akcent više ne smije stavljati na humanističke, već na tehničke profesije jer toga kadra kronično manjka – zaključuje naša sugovornica.
U ovom trenutku samo u Njemačkoj, gdje naši ljudi odlaze raditi (i živjeti) već više od šezdeset godina, broj nepopunjenih radnih mjesta dosegao je nevjerojatnih milijun i dvjesto tisuća! Neke od vodećih njemačkih proizvodnih tvrtki obustavile su primanja daljnih narudžbi jer nemaju dovoljno radne snage da bi ispunili zahtjeve kupaca njihovih roba i usluga.
Slična je situacija i u Irskoj, Austriji, skandinavskim zemljama…, pa posrednici za zapošljavanje neprestano krstare bivšom Jugoslavijom u potrazi za radnicima svih profila. Ne zna se u kojem je sektoru situacija teža, a među najtraženijim zanimanjima su: elektrotehničari, mehatroničari, medicinski tehničari, programeri, inženjeri svih profila, zanatlije poput zavarivača, limara, tesara, bojadisera, vodoinstalatera, kuhara, konobara, sobarica… Samo na području Duisburga u Njemačkoj nedostaje oko tri tisuće vozača autobusa i kamiona, a procjene su, nastavi li gospodarstvo EU-u rasti po sadašnjim stopama, da će ih idućih godina nedostajati čak deset tisuća.
Ako se, dakle, kriza u “Uljaniku” i “3 maju” ili rafineriji Ine u Sisku već morala dogoditi, bolje da se dogodila u trenutku kad je tržište rada u Hrvatskoj i cijeloj Europskoj uniji gladno radne snage nego u vrijeme “mršavih krava”, kakvo je bilo razdoblje od 2007. do 2014., kad se na zavodima za zapošljavanje čekalo u redovima.