Namex vikend

Svjedočanstvo iz splitskog rodilišta koje ledi krv u žilama: ‘Probudila sam se usred operacije i osjetila neopisivu bol…’

Nakon godina šutnje, zbog boli koju proživljavam i dan danas i proživljavat ću ju dok sam živa, napokon da i ja ispričam svoju priču koja se odigrala 2007 godine.

Bila je to moja treća trudnoća. U 25 tjednu trudnoće moj ginekolog vidi na UZV da moja curica ima zastoj rasta te me šalje u KBC Split. Dežurni me liječnik ostavlja u bolnici i kontrolira stalno otkucaje djetetovog srca te zaključuje da je bolje da me ne šalje na prijevremeni porođaj jer vidi da se dijete bori.

Međutim, dolazi vikend i moj ginekolog odlazi na slobodne dane te me preuzima dežurni. Inače jako drska i osorna osoba. Kaže da se djetetovi otkucaji gube te da moj suprug dođe potpisati suglasnost za carski rez.

Moj suprug dolazi, potpiše i da doktoru mito da bi bolje pazio na mene. Pretporođajni djetetovi otkucaji su u redu, no on se i dalje odlučuje na carski u 27 tjednu trudnoće. Operacija je trajala tri sata. U pola se operacije budim i čujem i osjetim sve što rade te podnosim neopisivu bol. Nikom nije bilo jasno zašto je operacija trajala toliko.

Dijete su odnijeli u inkubator, mene uskoro na odjel. Neprestano kašljem i osjećam jaku bol na desnoj strani u predjelu pluća. Nitko ne reagira, navodno to je normalno iza narkoze!

Puštena sam kući nakon pet dana. Temperatura raste, idem od jednog do drugog liječnika, nitko ne zna uzrok, daju mi antibiotike. Tek treći pulmolog otkriva da okolo hodam s plućnom embolijom te smjesta reagiraju i spremaju me na plućni intenzivni odjel, dajući malu nadu za preživljavanje. Ne smijem se pomaknuti, heparin ide u venu.

Nakon deset dana idem na CT i UZV vena da vide od kud je nastao tromb. I tu saznajem istinu. Na operaciji su mi zarezali arteriju (kao Maškarinu) te je zato operacija carskog reza toliko dugo trajala, a da mi to nitko nije rekao.

Ostala sam živa no s velikim posljedicama, ali moja kćer nije. Dugo se borila četiri mjeseca bila na neonatologiji, pustili su je kući, radili smo s njom vježbe, sve moguće kontrole da bih ju jedno jutro u njenoj trećoj godini našla mrtvu u krevetiću. A nije trebala biti porođena! Sada bih imala svoju kćer živu, a ja bih bila zdrava!

Ovo je kratka verzija moje kalvarije u splitskom rodilištu!

Slobodna Dalmacija

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)