Čujem muža u kuhinji. U čašu baca kocku leda i prelijeva ga nekom tekućinom. Gledam prema kuhinji i vidim muža kako stoji s čašom u ruci. Nešto žestoko. Nije mu u navici da pije sam. Štoviše, mi obično u kući čak niti ne držimo alkohol.
Pažljivo spušta čašu na stol u blagovaonici. Okrećem se prema televizoru.
„Jesi li pri kraju sa svojom serijom“, pita me, kako prenosi Huffington. „Možeš li doći ovamo?“
„Zašto“, odgovaram protupitanjem.
Ne odgovara. Ustajem, gasim TV i sjedam s njim za stol. Dok sam sjedala vidjela sam da na stolu pored njegove čaše stoji komad papira.
Imao sam aferu
„Moram ti nešto reći i želim da me pustiš da ti sve ispričam do kraja prije nego me prekineš. Ovo će mi biti teško.“
Usta su mi se osušila u momentu, ali kimam potvrdno. Dobio je otkaz! I to baš pred Božić! Ali tu sam pomisao odbacila u nanosekundi. Moj muž je bio freelancer godinama i sigurno bi se brzo snašao da ponovno piše od doma.
„Broj jedan“, krenuo je pogledavajući u onaj komad papira koji je bio pred njim. „Pred otprilike 10 godina, kad smo još bili svježe vjenčani, imao sam aferu. Radili smo skupa, znao sam je iz benda. Brzo je završilo.“
Srce mi se slama. Ne i moj muž! On uopće nije takav tip! Hvatam se za onih 10 godina i prekinuo sam. OK, grijeh iz mladosti. To još i mogu podnijeti. Znam masu parova koji su kroz to prošli. Ali moj muž nastavlja.
Znaš li ti što su to kurve
„Broj dva: plaćao sam kurve na svojim poslovnim putovanjima.“ Kao da bih nešto htjela izustiti, ali ne mogu ni pisnuti. Zapljuskuju me slike tih anonimnih bezdušnih seksualnih transakcija, ali ih odbijam prihvatiti. Zurim ravno pred sebe, ne trepćem, ne dišem.
„Znaš što su kurve, je l’ da?“ Ispod mene se otvara crna rupa. Osjećam kako tonem u pod, hvatam se za drvo, ali nikako da se uzdignem. Nadrealnost ove situacije u kombinaciji s njegovim glupim pitanjem izazvala je kratki spoj u mom mozgu. Znam li što su to kurve?!
Preplavljuju valovi vrućine i mučnine. „Povratit ću.“ Počinjem sa sebe skidati svoj džemper. On se ne miče. Znam da još nije završio.
„Reci, samo reci!“ Plačem, a uopće to ne shvaćam. Moram se maknuti odavde! Razmišljam o tome da se zavučem pod stol, ali previše mi se vrti da bih se mogla pomaknuti. Ostajem na svojim koljenima, hvatam se za gležnjeve.
Upoznao sam nekoga, ostavljam te
„Pred tri tjedna, kad sam bio na putu… Upoznao sam nekoga…“
Ne mogu više. Gubim se. Jeste li ikad imali osjećaj da se na vas obrušava čitavo nebo? Nepodnošljivo je teško. Osjećate težinu zraka, svaku molekulu, koja vas stišće prema tlu. Batrljim se po podu, ne mogu ustati. Osjećam se smlavljeno, gušim se. Imam osjećaj da ću umrijeti. On ne čini ništa da mi pomogne i jasno mi je da je sve izgubljeno, kao da nikad nisam ni postojala.
Kad sam se ponovno vratila svijesti, ne znam jesu li u pitanju bile sekunde ili minute, on i dalje nešto priča. Govori nešto o gornjem katu. Razaznajem riječi predani otac. Ne razumijem. Kako to misli preselio bi se gore? Ondje su podstanari. O čemu govori? Što sa mnom?
Njegova objašnjenja poput pogađaju me poput noževa kojima me gađa. Novi noževi lete prema meni iz trenutka u trenutak. Proveo je 12 sati s nekom ženom. Zaljubljen je. Želi ju posjetiti. Reći će našim podstanarima da se isele. On će se preseliti na kat. Želi da sve riješimo u iduća četiri tjedna. Sad će izaći iz kuće jer joj je obećao da će ju nazvati. Ona čega na njegov poziv.
Nemam nikoga osim njega
Gledam ga kako izlazi i hvata me panika. Ustajem, pokušavam pokrenuti svoje tijelo. Moram ostati prisebna. Sama sam u kući, a djeca nam spavaju u svojim sobama. Probudit ću ih budem li vrištala. Počinjem plakati, ali to su više neki jecaji. Neka mi netko pomogne! Hvatam telefon i zovem susjedu. Nema odgovora. Pokušavam nazvati frendicu s faksa. Nema odgovora. Brata. Nema odgovora. Razmišljam o tome da nazovem mamu, ali znam da bi se nakon tog razgovora toliko uznemirila da ne bi mogla ponovno zaspati. Ne znam što da radim. Nisam sigurna koliko je vremena prošla, ali postaje mi jasno da nemam nazvati koga drugoga nego muža.
„Moraš se vratiti kući“, govorim mu nakon što se konačno javio. „Molim te, vrati se kući. Nemoj me ovdje ostavljati samu.“
Do trenutka kad se vratio ja sam se već sabrala. Pronašla sam način kako da se nosim s time. Moj suprug ima krizu, a na meni je da ga izvučem.
Ja ću biti naša stijena. I baš poput stijene neću razmišljati niti osjećati.
