Iskustvo pokazuje da je trenutak u kojem se neka vlast uspije trajno i ozbiljno zamjeriti srednjem i obrazovanom sloju, koliko god da je ovaj brojčana manjina, zapravo put bez povratka
Što se to ovih dana – točnije, ovih subota – zbiva u Beogradu, koliko je to važno i kuda će odvesti Srbiju? Mogu li prosvjedi zbaciti Aleksandra Vučića, bi li to uopće bilo dobro za Srbiju i regiju i tko bi mogao zamijeniti sadašnju vlast, i s kakvim programom? Je li svaka promjena dobra, ili bi trebalo zazirati od mogućnosti da Vučića smijene neki koji bi možda bili gori od njega, bar kada je u pitanju stabilnost na Balkanu?
U Beogradu je večeras na ulice izašlo oko 35 tisuća ljudi, javljaju tamošnji mediji. Ova građanska šetnja protiv nasilja počela je u 18 sati ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu, a među građanima je bio dosta mladih ljudi, ali i umirovljenika.
Ovo su samo najvažnija od niza pitanja koja otvaraju zbivanja koja su, čini se, bar pomalo iznenadila doslovce sve, dakle i same organizatore i sudionike prosvjeda. Redoslijed zbivanja, to jest neposredna pretpovijest uličnog gibanja, izgleda ovako. Borko Stefanović, lider minorne stranke Ljevica Srbije, kojoj neku političku težinu ipak daje to što je članica vodeće oporbene skupine stranaka Savez za Srbiju (SZS), trebao je održati političku tribinu u Kruševcu, i to baš na dan kada su na Kosovu izbile velike, naizgled čak dramatične tenzije, još jedne u nizu za koje mnogi promatrači iznutra i izvana vjeruju da su posljedica nekog bar prešutnog dogovora beogradskih i prištinskih vlasti, jer objema odgovara mobiliziranje pristaša i neutralizacija unutarnje oporbe pred moralnom ucjenom “nacionalne ugroze”.
Kako god, Stefanović je došao pred zgradu u kojoj je tribina trebala biti održana, a onda je iz mraka izronila grupa maskiranih tipova naoružanih palicama i nanijela što lakše, što teže ozljede Stefanoviću i dvojici njegovih suradnika. Vijest je zgrozila i one na sve već oguglale, jer je bila nešto novo: ovu vrstu falangističkog nasilja prema istaknutim političkim protivnicima, izvan konteksta demonstracija i sličnih burnih događanja, nije prakticirao niti Miloševićev režim.
Svakome tko je vidio okrvavljenu Stefanovićevu glavu postalo je najkasnije tada jasno da u Srbiji više nema ni najbazičnijih uvjeta za normalno političko djelovanje bilo kakve vjerodostojne oporbe: nakon što je prethodno de facto istjerana iz svih utjecajnijih medija, osobito s televizija bilo u državnom ili tajkunskom vlasništvu, nakon što je gotovo protjerana iz parlamenta jer joj je bizarnim manevrima i permanentnom blokadom oduzet pristup govornici i mikrofonu, nakon što je u manjim mjestima u kontekstu lokalnih izbora još otprije bila neposredno fizički zastrašivana i šikanirana (za što Vučićeva stranka i paralelne strukture što mafijaškog, što policijskog podrijetla koriste “aktiviste” uvezene iz drugih sredina koji danima pred izbore praktično opsjedaju targetirano mjesto i zastrašuju njegove stanovnike natjeravajući ih na izbore, dakako, s odgovarajućim brojem koji se ima zaokružiti), opozicija je sada praktično satjerana u kut i stavljena u najboljem slučaju na rub zakonitosti i opstanka, i istjerana čak i iz skrajnutih prostora po periferijama gradova.
.jpg)
Nakon toga, moglo se samo ili u političku penziju, ili u nekakvu nejasnu ilegalu, ili pak – na ulicu. Tako se rodila ideja za protestni marš “Stop krvavim košuljama” koji su pokrenuli istaknuti građani (recimo, glumci poput braće Trifunović) i aktivisti, a oporbene stranke su se diskretno ukrcale na taj vlak. Imaju li one ipak komandu nad njim ili ne, to je stvar stalnih prijepora, iako uopće nije od presudnog značaja: na tom pitanju najviše inzistira režim, jer smatra da će paralizirati pokrenutu buntovnu energiju građana ako prosvjede poveže isključivo s ne baš pretjerano popularnim liderima oporbenih stranaka.
Prve je subote došlo dosta ljudi, no režim još nije bio osobito zabrinut, vjerujući da će se ljudi ispuhati i otići doma, a prosvjedi će zamrijeti. Možda bi baš tako i bilo da se u vlasti nisu malo preigrali, odveć cinično podcjenjujući broj okupljenih i falsificirajući njihove motive; bilo je tu i grotesknih momenata, poput već famoznog izvještaja neke nedoučene reporterke prorežimskog Studija B, stanovite Barbare koja je postala neka vrsta ironične ikone protesta.
Slijedeće je subote došlo još više ljudi i to po jako lošem vremenu, i po jakom snijegu prkosno gacalo po namjerno neočišćenim centralnim gradskim ulicama. Vučić i suradnici opet su reagirali kombinacijom podcjenjivanja i prijetnje, što je treće subote još dodatno omasovilo protest ali i, što je zapravo puno značajnije od broja ljudi na ulicama, na neki način ohrabrilo odavno već iziritirane ljude kojima je dosta svakovrsnih poniženja i trećerazrednih laži koje proizvodi razgranata Vučićeva medijsko-propagandna mašinerija.
Vrijeđanje inteligencije ljudi koji žive sve gore u državi čije ionako krhke institucije doslovce zamiru pred svačijim očima postajući leno za nezajažljivu i besramnu Vučićevu kamarilu, i u gradu koji se komunalno i prometno doslovce raspada gore nego čak i u ratnim i sankcijskim devedesetim, naprosto je postalo prejako, i čini se da zdraviji dio društvenog organizma počinje proizvoditi antitijela u svrhu samoobrane.
Što onda nije daleko od čuvenog “mi ili oni”: Vučić i ekipa dugo su igrali na taj pregrijani antagonizam delegitimizirajući svaku stvarnu opoziciju i kriminalizirajući sve svoje kritičare (koji su se ionako sve teže uopće mogli čuti i vidjeti) da je to moralo kad-tad početi raditi protiv njih. I čini se da je počelo. Što, opet, uopće ne mora značiti da je Vučić “gotov” i da će ubrzo, za ovaj ili onaj način, sići s vlasti. Ali je teško oteti se dojmu da je agonija njegove vlasti započela ovoga beogradskog prosinca, a koliko će ona trajati i što će još sve proizvesti prije nego se okonča, to u ovom trenutku nitko ne može niti okvirno predvidjeti. Kako god, iskustvo pokazuje da je trenutak u kojem se neka vlast uspije trajno i ozbiljno zamjeriti srednjem i obrazovanom sloju, koliko god da je ovaj brojčana manjina, zapravo put bez povratka.
Taj je sloj možda neugodan vladarskoj sujeti (jer svi populistički vladari ipak intimno teže priznanju od “elite”), ali je prilično bezopasan dok se drži privatnih gunđanja, “nemiješanja u prljavštinu politike” i bezubog cyber paraaktivizma. No, kada mu prekipi pa izađe na ulice, i to ne jednokratno i u afektu, nego sa snagom i zamahom grude snijega koja se kotrlja nizbrdo pretvarajući se u lavinu, tada dolazi do vrlo signifikantne i najčešće zapravo nepovratne promjene “u zraku”, koja još samo traži način na koji će se verificirati, to jest, pretvoriti u djelatnu izmjenu rasporeda snaga i političkih trendova. Taj se proces može usporiti – dakako, političkim lukavstvom, a ne silom – pa možda čak nakratko i zaustaviti, ali teško da se može ubaciti u rikverc i pokrenuti unatrag.
Osobito Vučić ne djeluje kao netko tko bi za to bio kadar: njemu je do sada, doduše, išlo sjajno jer on jest daroviti demagog, ali samo za one s jeftinijim ulaznicama za show: za naivne uslijed neukosti i neuke uslijed naivnosti. Takvih može biti relativna većina – i to su obično najgora vremena za bilo koje društvo – i na njihovoj se podršci (koja njih same, kao socijalno najranjivije, ponajviše košta) može dugo i lijepo parazitirati, ali su oni ipak slabi i nepouzdani, nesolidni saveznici: naposljetku ipak prevagnu vrijednosti koje zaobilazno i baršunasto nametne svjesniji sloj unutar društva.
A tko su ti ljudi koji prosvjeduju, tko ih politički predvodi i čemu se od njih treba nadati? Lideri glavnih oporbenih stranaka su ili bljedunjavi (Stefanović) ili potrošeni (Đilas) ili oboje (Jeremić), ili oni koje bi bilo bolje nikada i ne “trošiti” (šef desničarskih “Dveri” Obradović), i zato nije slučajno da uglavnom drže low profile; no napokon, ovdje se uistinu i ne radi o njima, mada bi Vučić jako volio da tako bude. A sam je protestni pokret vrlo heterogen jer je inače svaki današnji “antivučićizam” – pošto je i sam Vučić svojevrsni ideološki Zelig, ali postojano sklon nedemokratskom upravljanju državom – ideološki razbacan na sve strane, kao što je to bio i “antimiloševićizam” u godinama pred pad balkanskoga krvnika.
Čudan je to miš-maš, od prekaljenih građanskih liberala i predvodnika manje-više svih oporbenjačkih pobuna posljednjih desetljeća, preko napaljenih mladih ljevičara koji misle da bi rušenje “zlog neoliberalnog gubernatora” Vučića moglo i moralo biti prvi korak u rušenju svjetskog kapitalizma, pa do četnika-početnika, “osvetnika Kosova”, aktivista nekada eksplicitno ljotićevskog pokreta Dveri etc. Tako se moglo vidjeti kako u istoj koloni marširaju ljudi s LGBT zastavama i s nacionalističkim barjacima, uz prigodno uzajamno škrgutanje zubima, i ako to nekome izgleda neprirodno i kao mogući izvor kojekakvih problema u budućnosti, onda neka zna da mu s razlogom tako izgleda. Ta je političko-svjetonazorna šizofrenija nešto što je daleko najproblematičniji aspekt ne samo ovog protesta, nego i “antivučićevskog” političkog gibanja generalno.
No, tu valja imati na umu samu narav autoritarno-populističkih vladavina ovoga tipa: one teže beskrajno usavršavanom monopolu nad svim političkim i javnim prostorom, suštinskom kidnapiranju države i društva, radikalnoj marginalizaciji svih alternativa, odakle god one dolazile i kuda god željele odvesti. Zato je neka vrsta čudne taktičke suradnje među onima koje inače ništa ne spaja a štošta ih oštro i nepomirljivo dijeli nešto što se nameće kao (žalosna) nužnost. Isto je tako, recimo, u Mađarskoj, a Orbanova je vladavina ionako ne čak toliko ideološki koliko vladarsko-tehnološki uzor Vučićevom režimu: i tamo na prosvjede u Budimpešti i drugdje skupa izlaze teški alternativci s dredovima, mainstream liberali i tvrdi desničari iz nimalo simpatičnog niti umiljatog Jobbika. Ranije su se mogli slobodno uzajamno mrziti: sada ih je Orban spakirao u isti stroj, gdje ih jako žulja, ali postaju svjesni da je jedini produktivan način da iz njega istupe “na slobodu” taj da se skupnim naporom s vlasti ukloni onoga tko ih je na silu spojio.
A što ako Vučić na ovaj ili onaj način u dogledno vrijeme padne? Najprije, još smo daleko od toga da je to izvjesno i da je to pitanje dana, tjedna, mjeseca. Drugo, taj pad svakako nosi sa sobom stanovite rizike, ne na posljednjem mjestu i taj da bi ga na vlasti, među ostalima, mogli odmijeniti i oni koji imaju daleko nerazumnije poglede na, recimo, pitanje Kosova, pa i na druge regionalne odnose – na Bosnu, Crnu Goru… Tih se rizika treba i mora biti svjestan, ali ne treba imati iluzija da je zdrava alternativa tome status quo: Vučić i kamarila toliko su ogrezli u destrukciji i monopoliziranju gotovo cjelokupnog društva i države da Srbija s njima već na srednji rok ne može biti drugo nego teški bolesnik koji leži u vrućici posred Balkana, i samo se čeka kada će i kako eksplodirati iznutra. A ta bi eksplozija bila neusporedivo gora i opasnija od svih rizika koje može donijeti demontiranje jednog nakaznog populističkog poretka, piše Teofil Pančić za Jutarnji list
