Završilo je do sad sigurno najbolje, najpraćenije i najneizvjesnije prvenstvo do sada. Ne treba trošiti riječi o oborenim rekordima posjećenosti svih utakmica i naravno novčanom prihodu ovoga velikog svjetskog prvenstva koji je, kako kažu organizatori, nadmašio sva očekivanja.
Nas rukometne zaljubljenike više raduje činjenica da samo na ovom SP mogli gledati neočekivano puno kvalitetnih i neizvjesnih utakmica, za portal Herca piše Ivan Lovrić Gigo.
. Svi smo se uvjerili kako više nema onih nedodirljivih za koje su bile rezervirane sve medalje i prva četiri mjesta na velim takmičenjima (Francuska, Španjolska, Hrvatska i Danska). Danas je tu opet Švedska, kojoj da se nije pzlijedio ključni igrač Jim Gottfridsson tko zna, možda su mogli i do medalje ako lani na Europskom prvenstvu u Hrvatskoj.
Sad su tu i njihovi susjedi Norvežani koji su nakon dugo godina velikih ulaganja napokon dobili ekipu za sami vrh svjetskog rukometa, ekipu koja je puno mlađa od ostalih vrhunski ekipa. Za pretpostaviti je da njihovo vrijeme tek dolazi, možda čak i vrijeme dominacije. Nemojmo zaboraviti Mađare koji imaju strašan tim, ali malo lutaju stalnim mijenjanjima izbornika i sustava igre zbog čega im se događaju velike turbulencije u igri i rezultatima. Oni su u kvalifikacijama za ovo prvenstvo izbacili brončanu ekipu sa prethodnog SP Sloveniju, a na kraju završili tek na desetom mjestu. Tu je jedna ponovno jaka Rusija koja je na ovom prvenstvu nerealno rezultatski razočarala i završila na 14. mjestu iako su u grupi igrali neriješeno sa Njemačkom i u posljednjim sekundama izguli od Francuske.
Treba spomenuti i napredak južnoameričkih ekipa (Brazli, Argentina pa i Čile) koje su odigrali nekoliko strašnih utakmica sa ,do nazad nekoliko godina, nedirljivim Europljanima. Tu se ističe pobjeda Brazila nad Hrvatskom koja je uvijek favorit za polufinale i medalju. Treba treba spomenuti i Egipat koji je namučio mnoge pa tako i Španjolce u utakmici za 7. mjesto.
Španjolci za analizu
Upravo ti Španjolci su tema za jednu dublju analizu, aktualni Europski prvaci, koji su i na tom europsko prvenstvu prošle godine bili u poznim igračkim godina i kako bi se reklo u posljednjem vlaku osvojili zlatnu medalju. Oni su i na ovo prvenstvo došli sa gotovo istom ekipom stari i potrošenih igrača. Što je sigurno zabrinjavajući podatak za njih, još ako uzmemo u obzir da pored Barcelone nemaju niti jedan klub u elitnim europskim takmičenjima koji se bori za visoki plasman, a još do prije pet šest godina su dominirali Europom. Ostaje nam vidjeti što će biti s njima.
Dominantni stroj Danska
Ono što je svima prije početka ovog SP bilo jasno je to da su Danci najveći favoriti za zlato, prvo što igraju na domaćem terenu, a drugo jer zaista već godinama imaju vrhunske igrače koji igraju najboljim klubovima Europe. Međutim oni su uvijek bili nekako nedorečeni i uvijek im je falilo „ono nešto“. S razlogom su ih nazivali najvećim „Luzerima“ velikih takmičenja, jer su ekipa sa najviše osvojenih četvrtih mjesta (drvenih medalja) u posljednjih desetak godina. Stoga je bilo pitanje dali su zaista spremi i dali su sazrjeli da uz veliki pritisak domaćeg terena dođu do kraja, jesu li napokon postavili pravu taktiku, jesu li napokon skupili sve svoje najbolje igrače i dali je taj njihov izbornik Jacobsen pravi trener za njih. Na kaju smo se svi uvjerili da su napravili sve onako kako treba i da je baš taj Jacobsen od Danske stvorio dominantni stroj koji melje sve pred sobom.
Postavio je savršenu taktiku u obrani i napadu tako da je kvaliteta danskih igrača napokon ostavila sve druge iza sebe, a posebno veličanstven i gotovo savršen je bio Mikkel Hansen. Ja još nikad nisam vidio da netko tako moćno i sa takvom lakoćom rastura svoje protivnike. Za moje poimanje on je najbolji i najkompletniji rukometaš svih vremena. Njihov izbornik je dokazao svoju klasu a nama nagovijestio jednu novu svjetsku dominaciju koja će svoj vrhunac imati na sljedećim olimpijskim igrama 2020.
Hrvatska protv Brazila prokockala polufinale
Ono što je nama bilo najvažnije to je naravno Hrvatska, koja je po meni nedorečeno došla na SP i baš tako nedorečeno i igrala, bez nekog jasnog cilja sa puno nelogičnih odluka našeg izbornika Line. Prvo je za cilj imao izboriti kvalifikacije za OI tj. biti među sedam ekipa na SP, pa kad je vidio kako su se stvari odmotale onda je htio nešto više gdje je se spremajući za Njemačku i Francusku zaboravio na Brazilce. Sve je bilo super do te utakmice odnosno do tog prvog poluvremena u kojem je se naš izbornik istako tvrdoglavošću forsirajući igru 7 na 6 zbog čega smo primili sedam ili osam golova na prazan gol.
On sigurno mora snositi odgovornost za poraz zbog te promašene taktike i za nedovoljnu psihološku pripremu sa kojom su naši rukometaši ušli u tu jako važnu utakmicu. Nije mi jasan njegov ispad na suce nakon utakmice sa Njemačkom što jednom gospodinu i profesionalcu ne priliči. Ne kažem da nas tu suci nisu oštetili, sigurno da jesu, ali nije to bilo u tolikoj mjeri kao što je Lino rekao. Da je Horvat tri i pol minite prije kraja zabio zicer za jedan razlike sa krila, a ne pogodio prečku, da je Musa dvije minute prije kraja zabio kontru, da je Blažević nije skrenuo loptu od bloka Šegi u „rašlje“ i da Duvnjak nije pucao onaj zadnji šut bez ikakvog rezona sve bi bilo drugačije i o sucima nitko ne bi pričao. Hrvatska je morala pobijediti Brazil i mogla pobijediti Njemačku protiv koje čak bila i bolja. Ostaje jedan veliki žal nas navijača jer je Hrvatska zaista mogla do polufinala, a tamo je sve bilo moguće, a zašto nije, to će nam, nadam se, uskoro pojasniti komisija Hrvatskog rukometnog saveza u svom viđenju i analizi ovog prvenstva.
Polufinale bi bila velika stvar i rezultat vrijedan divljenja, a ovako se moramo zadovoljiti nekim šestim mjestom, koje ne znam da li bi osvoji da su Francuzi u zadnjoj utakmici protiv nas igra na život ili smrt. Evidentno je bilo i vidljivo svima da su tu Francuzi tankirali i malo povukli ručnu kočnicu. Pored svega ovoga ono što mi je najviše bilo nelogično je to da nismo imali pravog lijevog vanjskog, a nedovoljno oporavljenog Sliškovića, nikad mi neće biti jasno zašto izbornik nije dao šansu mladom Halilu Jaganjcu, koji je jedan od najboljih strijelaca lige prvaka i koji je pokazao zavidnu šutersku formu ove sezone. Ima tu još nekoliko igrača koji su mogli pomoći vanjskim šutom na lijevoj strani napada npr. Sandro Obranović.
Sjajni Šego i mladi igrači zalog za budućnost
Međutim da nije baš sve crno dokazuje činjenica da je Hrvatska ostvarila svoj cilj koji je izbornik Lino Červar najavio prije prvenstva i izborila kvalifikacije za OI 2020 u Tokiju, tako da slobodno možemo reći onu staru uzrečicu „Vuk sit, a ovce na broju“. Ono što je zasigurno zapalo za oko u pozitivnom smislu je izdanje na kojem su se predstave mlade snage hrvatske reprezentacije: Mandić i Šipić koji nam svima ulijevaju optimizam za budućnost hrvatskog rukometa, u dosta dobrom izdanju je se predstavio i Vranković u obrambenim akcijama.
I ono što je nekako najupadljivije za oko je vratar Marin Šego i to je ono što Hrvatskoj već godina nedostaje, a to je stabilan i konstanta golman koji će tijekom cijelog takmičenja držati visok postotak obrana. Vjerujem da će Šego biti naša uzdanica na budućim takmičenjima i da će uz njega stasati novi naraštaj hrvatski vratara.
Mislim da Hrvatska ne treba brinuti za budućnost rukometa jer ima tu dosta kvalitetnih igrača koji ostaju još koju godinu uz ove mlade koje sam naveo, a to su prvom redu Duvnjak, Karačić, Štrlek, Musa… Međutim spomenuti ću samo jednu generaciju koja je prije par godina bila srebrena na europskom prvenstvu za mlade, a to su vrhunski mladi igrači rođeni 1998/99 čiji kostur čine Jaganjac – Šarac – Martinović i jedva čekam da dođu na scenu jer sam uvjeren će nastaviti činiti čuda na koja nas je naviknuo hrvatski rukomet.
