Namex vikend

Kolumna: Osuđujemo ubojstvo u Mostaru i bacanje djece na Pagu, a ne…

Davno sam počela primjećivati kako mi ljudi dajemo sebi puno za pravo. Igramo se neke više sile i čega sve ne. Igramo se mačaka i miševa, vukova i ovaca, ali smo većinom svi mačke i vukovi, u svojim očima naravno. I eto baš tako počinje onaj naš put niz brdo. Onaj put gdje čovječnost prestaje i ostaje samo čovjek. Onaj najgori put na koji smo mogli izaći.

Vjerujem da smo svi upoznati sa nedavnim događajem u Mostaru, gdje je jedan mladić ubio drugog mladića, svog prijatelja. Osuđivali smo ga, jesmo, ja prva jesam. Govorili smo kako je pogrešno odgojen i kako sve polazi od kuće. Sad vas pitam, tko je potakao ovu silnu priču da abortus nije ubojstvo, i da to ne treba osuđivati kao što smo ovog mladića? Također, jedan nedavni događaj kada svjedočimo vremenu gdje otac iz Hrvatske baca vlastitu djecu sa balkona.

Ja bih rekla da je to abortus, samo na neki noviji način, ubijanje bebe u stomaku je čak i malo zastarjelo, zar ne? Jesmo li osuđivali čovjeka koji baca djecu sa balkona? Jesmo. Osuđujemo li onaj par koji abortira dijete zato što ”ne žele sebi upropastit život?” U većini slučajeva nismo. Zanimljivo. Uistinu je. Dva abortusa, počinjena na dva različita načina ne osuđujemo na isti način. Baš ovi ljudi koji ne žele sebi upropastit život djetetom, završe sa upropaštenim životom. Svjedočila sam više puta onoj poznatoj sve se vraća, al se sve i plaća. Jer ljudi dragi, život nije zezancija. Život nije užitak. Životom ne teku med i mlijeko.

Uvjerena sam da to svi već znamo, ali mi nije jasno zašto se pravimo da je sve u redu, kada nije. Zašto stvaramo podjelu ubojstava na ona koja se smiju dogoditi i ona koja ne. Ne znam, zašto još uvijek nismo spremni prihvatiti činjenicu da mi ovim prirodnim događajima ne možemo utjecati, već ih moramo prihvatit, zagrlit i živjet s tim. Ove nedavne bure nitko nije mogao spriječiti i nitko nije rekao ja ću ugasit ovaj vjetar. Bliži se proljeće, priroda će oživjeti, može li to itko ubit? Pogađali su nas potopi, veliki snjegovi, zašto ih nitko nije ubio? Pa poplave su upropastile previše života. Da, prirodne nepogode se ne mogu ubiti, zato prirodne pogode mogu. Dijete je priroda. Rođenje je čudo koje se događa i koje nitko na ovom svijetu ne može objasniti.

Biti blagoslovljen toliko da si u stanju donijeti novi život na svijet nije propast, to je uzvišenje. Boli me duša kada znam da je ubiti jedan novi život toliko lako. Boli me što su možda baš te pobačene bebe bile novi predsjednici koji će raditi pravo svoj posao, novi Beethoveni da ožive pravu glazbu, novi očevi i majke koji će jednog dana opet darovati život. Koliko ljudi ne može imati djece jer im priroda nije dopustila. Kome je dopustila on može birat. Može birat hoće ili neće darovati život? Zanimljivo. Tipično ljudsko ponašanje. Dok imam više opcija div sam, kad ne budem imao čovjek sam. I tako se igramo bogova, sve u krug. Dajemo i oduzimamo živote.

Osuđujemo, a ne vidimo. Glava nam je zakopana u tuđem dvorištu, toliko da svoje ni ne vidimo. Baš sam nedavno pročitala jedan citat gdje piše kako kada bi znanstvenici otkrili jednu stanicu na drugom planetu, rekli bi da su pronašli život. To što se začećem stvori jednako živa stanica, ne to nije život, to je SAMO stanica. Plaši me, plašim se da nestat će nas, a ovaj planet je toliko lijep. Šteta, ali jednom će morat nestat. Ako mene pitate, to jednom će brzo doći, jer predaleko smo otišli. Toliko da smo mi Bog, a Bog čovjek.

Vrisak.info/A.M.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)