Nisam u godinama kad si mogu dopustiti površnost. Ne dopušta mi to ni iskustvo, ni manjak vremena, ni inteligencija.
U nutrini sam se, u neko doba života, pokušala prisjetiti šta bi me doista zadovoljilo i izmamilo mi osmijeh na lice.
Jednostavno su najjednostavnija rješenja nadomak i obično neprepoznata.
Svaki dan sam u autu. Takav mi je posao. Relacija Široki Brijeg-Mostar-Široki Brijeg je svakodnevna. Morate znati da je većina automobila koje viđam, pogotovo ujutro, samo sa jednom osobom, vozačem. Eventualno sa još jednim suvozačem.
Nekad davno,kad sam išla u srednju školu, redovan način prijevoza je bio stopiranje. Nikad nisam imala negativno iskustvo.I da,tada nije bilo autobusa zbog drugih okolnosti.
Kad je prošlo to vrijeme, zarekla sam se da ću uvijek stajati ljudima koji stopiraju i voziti ih do točke B.,bez puno pitanja, da će sa mnom sigurni doći gdje trebaju.
Onda su zaredali strahovi, preporuke o neprimanju svakoga u automobil.
I dalje, nikad nisam imala ružno iskustvo.
Osvijestiti činjenicu da je automobil nužda, da je kao član obitelji, da zagađuje nije uopće teško. Može poslužiti da se preveze sasvim komotno 4 osobe. Tih nekih par kilometara…Nije normalno, radi vlastite komocije i tog komformizma („jer mogu“)ne pokušati pomoći nekom bez puno truda.
Zato topla preporuka ljudima u „vlakiću“(jer mi smo na kraju „vlak“sastavljen od automobila-vagona), ne bojte se izdvojiti iz kolone i povesti mlado-staro pored puta koje stopira(da, digli su prst kao znak), ne skrećite pogled, ne žuri vam se toliko, ONI će biti zahvalni a vas ne košta ama baš ništa.
Dijeljenje je najjednostavniji put da nahranimo svoju osobnost, ma koliko ovo u vama nije osviješteno.
#samokažem
