Odmah, na samom početku, valja napomenuti kako nas Josip Milković nije kontaktirao radi sebe, nego radi drugih za koje se boji da bi im se moglo dogoditi isto ili gore, piše Dnevno.hr koji je objavio priču o ovom mladiću.
Eksplozija na obuci
Josip je prije tri godine (27. travnja 2016.) kao mladi vojnik, polaznik temeljne časničke izobrazbe, teško nastradao na Inženjerijskom poligonu Cerovac prilikom kontroliranog deaktiviranja minsko eksplozivnih sredstava.
Prije ove užasne nesreće koja mu je oduzela pravo na mladost i sve ono što uz nju ide, Josip je izgledao ovako:
Eksplozija je nesretnog mladića učinila 100 postotnim invalidom bez šaka, očiju, sluha i noge. Za očekivati je bilo da će MORH kroz zakonske okvire učiniti sve kako bi se Josipu život (ili ono što je od njega ostalo) olakša i učini što dostojanstvenijim. Umjesto toga, za njegovu su se protezu organizirale humanitarne akcije i sve je opet ostalo na solidarnosti Hrvata.
Josip danas izgleda ovako:
“Zakon ne prepoznaje vojnika koji je nastradao u miru”
„Problem je nastao kada sam shvatio da slučajevi poput mene nisu obuhvaćeni nikakvim zakonom. Vojnik koji prilikom obavljanja opasnih zadaća u miru, a pritom mislim na požare, poplave i još niz opasnih aktivnosti, na bilo koji način nastrada – nije obuhvaćen niti jednim zakonom. U nadležnosti Ministarstva branitelja nismo, a MORH za ovaj iznimno važan zakon još nije našao vremena“, kazao nam je Josip koji je trenutno u Varaždinskim toplicama na čije će usluge, obzirom na teške posljedice ranjavanja, biti osuđen do kraja života.
Josip je potpuno slijep, no sluh mu se kroz protok vremena i uz pomoć slušnog aparat nešto poboljšao. Taman dovoljno da nas čuje i da nam odgovara na pitanja. Upravo odgovori ovoga nesuđenog vojnika, najljepši su dio njega. Njegov mozak je još jedini dio tijela koji je u 100-postotnoj funkciji i koji se i dalje želi razvijati. Iako je završio studij građevinarstva i stekao akademski naziv inženjera građevine te ima položenu temeljnu časnički izobrazbu, pa je shodno tome časnik HV-a, on bi želio, i pokušat će, nastaviti sa školovanjem. U toj ideji ga zdušno podupiru branitelji iz Udruge 100 postotnih invalida Domovinskog rata čiji je počasni član. To je također dio u kojem bi mu zakon mogao pomoći, no takvog zakona nema.
„Pokušavam izvući maksimum iz svoga života. To je, između ostalog, borba da se slučajevi poput moga POD HITNO uvrste u zakon. Ovo što sam ja prošao, ne želim više nikome. Međutim, nesreće se događaju i one su neizbježne. Ali, ako se već događaju, onda država MORA stati iza unesrećenih ljudi kako oni ne bi ovisili o humanitarnim udrugama.“, kaže nevjerojatno optimističan Josip koji otkriva kako nema riješeno stambeno pitanje, no kaže kako se već duže vrijeme radi na adaptaciji nekog stana u Splitu koji bi se prilagodio njegovim potrebama:
“Ne želim protekcije i da mi se pomaže iz usluge”
„Bilo bi ružno i neistinito reći da sam ja ostavljen bez ičega. Na bolovanju sam i primam invalidnost, no – po kojoj osnovi? Ja ne pripadam nigdje i sve što je za mene napravljeno, napravljeno je kao „izdvojen slučaj“, onako, iz usluge. Stoga svoju priču želim dići na višu razinu isključivo kako bi u budućnosti iza ljudi koji prožive ovako nešto poput mene, mogao stati zakon“, ispričao nam je Josip, brat i sin hrvatskog branitelja, mladić nevjerojatne snage i karizme koju je, kaže, pronašao u duhovnoj dimenziji.
„A što vam drugo preostaje kada ne vidite, ne čujete, kada nemate udove? Kome da se obratite osim Bogu? Nije bilo lako, ali ja sam svoj križ prihvatio. Sada samo želim da ga netko drugi ne mora nositi, a i ako ga dobije, da mu bude lakše nego meni“, zaključuje Josip Milković.
