Imotski ‘spužari’ guštaju u sezoni iz snova: Puževi su vrhunska delikatesa, ali nemojte se prevariti i pojesti ih više od 15 komada

Udarila kiša na sve četiri strane po Imotskoj krajini. Za samo 48 sati ponegdje je napadalo i do 80 litara na četvorni metar.
Vinogradari se hvataju za glavu, loza još ni u cvatu nije, a lipanj pred vratima, nasadi krumpira, rajčica, paprika, krastavaca… pod vodom su. I oni u brdskim predjelima, gdje je kiše uvijek malo, Boga mole da prestane. I njima će krumpiri biti uništeni. Nitko nije radostan na ovoj južini. Nitko? Hm, nije baš tako.

Nisu baš svi u Imotskoj krajini nezadovoljni kišom. Kiša pada, ajmo mi u spuže, vrlo je česta rečenica po imotskim selima. Svibanj, trave ko u priči, a pada kiša. Kud ćeš boljih uvjeta za otići u spuže.

A puž vinogradar car je kišom natopljenih imotskih brežuljaka i brda, poslastica stoljećima u ovom kraju. Hoćeš ga jesti s ljutikom, hoćeš na buzaru, hoćeš onako na kiselo, hoćeš s maslom… A pura za prilog, pa čaša domaćeg. Ma, kuda ćeš ljepše!?

A za dobiti informacije kada su u pitanju bilo kakve životinje, pa tako i puževi, najbolje je javiti se Čedomiru Lizatoviću, čovjeku iz Krstatica, dijela Zabiokovlja gdje tih lijenih životinjica ima napretek.

– Mi smo naše pokupili, a bilo ih je ko u priči. Kiša, trave u izobilju. Nema kuće gdje ih se nije blagovalo. Dosta ih je i u zamrzivačima za prijatelje. Ali, ako hoćeš nekoga uhvatit tko je u lovu na njih, ajde u Ivanbegovinu, taman moja rodica krenula pokupit ih malo za večeru. Ona ti je majstorica za pronaći ih, majstorica za pripravit ih, pa otiđi. Tamo je udana u Kujundžiće, reci da te Čedo poslao – kaže nam, a mi put pod noge.

S tako jakom preporukom dođosmo u Ivanbegovinu. Kiša taman prestala, trava još dobro natopljena. Pronađosmo Mariju Kujundžić, rodom iz Krstatica, jednu od najboljih pužarki.

– Idite samo ovim puteljkom – vodi nas Marija u travnati kamenjar iznad sela.

Usput priča priču o pužima.

– Spuže sam počela kupiti kao mala djevojčica od desetak godina, kada sam u Krstaticama čuvala krave, ovce i koze. I evo, kupim ih punih pedeset godina. Znam o njima sve. Tamo od Svetoga Josipa, 19. ožujka, pa do Svetoga Ante su najbolji, a poslin Svetoga Ante već nesu jaja i nisu baš ukusni. Stara je izreka: “Sveti Josip, puži prolist” – objašnjava Marija, stara spužarica.

Love se, kaže, spuži i u jesen, a najviše ih ima uz suhozide u travi ili uz travnate puteljke, te na stinama kada se napasu trave.

– Jedu isključivo biranu i kvalitetnu travu, stoga su i ukusni. Najlipši su mi spravljeni na naš starinski način s ljutikom i jajima. A mogu se i na kiselo. Prvo se skuhaju s kućicom i onda ih se izvadi pa ih se isprži s maslom. Zatim se stavi luka češnjaka, petrusimula, zažute se. A ima i drugih recepata – veli.

A onda slijedi upozorenje:

– Pazite, ne smije se puža vinogradara puno pojist. Deset do petnaest komada najviše!

Zašto? Zato što su visokokalorični, eto zašto, može doći do poremećaja probave.

– U nas se kaže da je deset spuža više od pola kile pečene janjetine po kaloričnosti. Opterete oni organizam, i to kako – stručno će Marija.

– Evo, vidiš li ih kako su veliki – govori Marija i pokaza nam u travi nekoliko većih primjeraka.

Najbolji su oni s malo svjetlijom kućicom.

– Evo, još pet, šest ovakvih i večera je za pet – gušta Marija.

U samo desetak minuta majstorica je pokupila dvadesetak puževa. Poslikasmo je s ulovom i krenusmo dalje, jer nas na drugoj lokaciji sa sjeverne strane Imotskog polja u brdu već čeka drugi lovac. I lonac.

U Prološcu, u zaseoku Petričevići-Grbavci, krećemo u sakupljanje puža s Ivanom Petričevićem, vrsnim majstorom bravarom, ali i majstorom još od stotinu zanata. Ivan je, rekoše nam njegovi prijatelji, prije nekoliko dana u pola sata pokupio više od 200 puževa, a svaki kao šaka.

– Ima ih, prijatelju, ovoga proljeća kao nikada. Sve im odgovara. Dobra kiša, ispaša kvalitetna, trave u izobilju. Još desetak dana i onda je lovostaj. Trebaju se pariti, nose jaja, izlegu se, pa ih se opet može loviti na jesen, i to u deveti i deseti misec – govori Ivan.

Vodi nas uskom stazom, obraslom travom.

– Evo vidiš koliko ih ima – pokazuje nam red puževih kućica kako se migolje.

– Vidiš kakvi su veliki. Ovdje u nas su svi takvi, možeš se od njih pet pogostit – klikće od sreće.

Kao dijete ih je lovio s prijateljima, a najdraži su mu nanizani na šibu, na drvo, kao ražnjić, pa ispečeni na vatri.

– Onda ih izvadiš, zasoliš, neko ih namaže i s domaćim maslom, pa navališ na njih s kruhom ispod sača. To je gušt. A može ih se staviti i u kipuću vodu da se skuhaju. Onda se izvade i stave u kvasinu desetak minuta da se oslobodi njihova sluz – govori pa zastaje.

Jer sluz od puža je, kaže, zdrava i ne zna zašto se baca.

– Ta sluz je dobra za akne, a crni puž zdrav je za bradavice – napominje.

Mogao bi Ivan do sutra pričati o prološkim puževima, i to onima iz brda gdje su, ističe, trave ljekovite. Zato i jest prološki puž ukusan.

Tako zbori Ivan i kupi spuže. Ima ih na sve četiri strane. U travi, pa uz kamenje, plaze uz suhozide, čudo jedno od puža vinogradara. U dvadesetak minuta i mi smo ih pokupili petnaestak. Onako, da se pohvalimo ulovom.

– A nije ih ni teško uloviti – u šali će Ivan.

– Bitno ga je pronaći, pa možeš malo i predahnuti, neće pobjeći daleko – smije se.

I tako imotski pužari ili spužari, kako vam drago, uživaju u kiši. Njima ne smeta, jer je lovina ovoga proljeća prebogata, gostili su se i gostit će se i ovo ljeto. Jer kada se puževi odmrznu iz zamrzivača, jednako su kvalitetni jer u sebi zadrže sve one mirise i kvalitete trava koje pojedu.

Nakon ljetnog lovostaja, slijedi jesen i novi lov na najsporiju gastronomsku delikatesu Imotske krajine.

Za kraj napomena da nikako ne propustite pročitati okvir uz ovaj tekst jer on sadrži jedan od brojnih recepata za spravljanje imotskih puževa. Onaj iz knjige “Imotski na pjatu” poznate gastronomske majstorice, gospođe Maje Nikolić. Uživajte, dakako, ako imate puževa. Ako ih nemate, imate još desetak dana da ih pronađete. Kiša, naime, i dalje pada.