Marija Pejčinović Burić preuzela je dužnost hrvatske ministrice vanjskih i europskih poslova prije dvije godine nakon što je ostavku podnio njen prethodnik Davor Ivo Stier.
Kao šefica hrvatske diplomacije Pejčinović Burić nije se posebno isticala te je bila jedan od nevidljivijih ministara vlade Andreja Plenkovića.
Tom dojmu je pridonijela i njena navika da u Banske dvore na sjednice Vlade redoviti ulazi na stražnji ulaz i tako izbjegava susrete s novinarima.
Pejčinovič Burić je rođena je 1963. u Mostaru. Diplomirala je 1985. na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, smjer vanjske trgovine, a kasnije postala i magistrica europskih znanosti. Svoju karijeru započinje u ”Končar inženjeringu” 1988. godine kao stručna suradnica za vanjsku trgovinu.Od 1995. do 1997. bila je direktorica Europskog doma Zagreb, potom je radila u Plivi kao direktorica Ureda za korporativne komunikacije. Govori četiri strana jezika (francuski, engleski, španjolski i njemački).
U političke vode, odnosno u Ministarstvo europskih integracija ulazi 2000. godine, u vrijeme koalicijske vlade, i to na poziv Ivana Jakovčića.
‘Iskreno rečeno, do tada nikada nisam ni razmišljala o takvom angažmanu jer sam imala sjajan i dobro plaćen posao u Plivi. Većini je ljudi moj tadašnji izbor bio nelogičan, ali moj postdiplomski studij u Brugesu i raniji rad u Europskom domu ipak jesu vodili u smjeru aktivnijeg uključenja u razgovore o pristupanju EU-a. Taj angažman nisam profesionalno mogla odbiti, premda je to značilo manje novca. Vjerovala sam da ulazim u dinamičan i nov sustav. Da sam karijerist, u HDZ bih se bila uključila mnogo ranije’, kazala je svojedobno za Jutarnji list Marija Pejčinović Burić.
Četiri godine provela je na mjestu pomoćnice ministra europskih integracija, a 2005. postaje i državna tajnica u Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija dok je dužnost ministrice obavljala Kolinda Grabar-Kitarović. tamo se zadržala do 2008. godine.
Stručnjakinja je za europska pitanja, pedantna, razumije diplomatske tehnike, pogotovo u ovo vrijeme kada se diplomacija brzo mijenja. Pejčinović Burić snažno je bila angažirana u procesu pristupnih pregovora Hrvatska o članstvu u Europskoj uniji.
Bila je jedna od pregovaračica za poglavlja: 30 – Vanjski odnosi, 31 – Vanjska, sigurnosna i obrambena politika, 34 – Institucije i 35 – Ostalo.
U HDZ se učlanila 2007. godine i već tada se susrela sa spekulacijama da bi mogla postati ministrica.
‘Mislim da moj životopis svjedoči o tome koliko je u mojoj karijeri sve išlo postupno. Sada sam već četiri godine državni tajnik i ako sam to radila dobro, onda je logično da mogu ići i na sljedeći korak. No u karijeri mi je dosad puno samopouzdanja i živaca sačuvala spoznaja da mogu raditi puno različitih poslova. Znam da ništa nije zauvijek i da ništa nije zadano. Tako nisam imala problema s napuštanjem posla u Plivi kada sam željela imati dijete. Tako sam nešto kasnije odlučila da se neću vratiti u gospodarstvo, nego ću biti dužnosnica. Uvijek sam bila spremna raditi nešto novo. U karijeri sam prošla razne segmente i ne bojim se promjena’, kazala je svojedobno.
Nakon izbora 2008. nastavlja svoj rad u Saboru kao zastupnica. Uz to je voditeljica izaslanstva Zajedničkog parlamentarnog odbora Hrvatska – EU, voditeljica izaslanstva Sabora u Parlamentarnoj skupštini NATO-a, ali i članica Odbora za europske integracije, Vanjskopolitičkog odbora, Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s EU-om te drugim vanjskopolitičkim odborima.
Pred kraj mandata vlade Jadranke Kosor 2011. godine trebala je postati hrvatska veleposlanica u Parizu, predložio ju je tadašnji ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković. Kako se u međuvremenu mijenjala vlast, tadašnji predsjednik Ivo Josipović nije želio prihvatiti cijelu HDZ-ovu listu prijedloga pa je tako otpala i Pejčinović Burić.
Kasnije, umjesto Pejčinović Burić u Parizu je završio Ivo Goldstein.
Nakon pobjede SDP-ove koalicije na izborima Pejčinović Burić od 2013. radi kao savjetnica za europske politike (na projektima koje financira Europska unija, bilateralni donatori i UNDP u Hrvatskoj i državama kandidatima i potencijalnim kandidatima za članstvo u EU te u državama europskog susjedstva). Tako je s bivšom državnom tajnicom Tamarom Obradović Mazal savjetovala i tadašnjeg srbijanskog premijera Ivicu Dačića.
Riječ je o angažmanu zbog kojeg se često morala pravdati i objašnjavati da je u pitanju bio europski projekt i da nije bila savjetnica srpskog premijera.
Pobjedom Andreja Plenkovića na izborima vraća se u MVEP te postaje državna tajnica.
Inače, kada je dospjela u žižu javnosti mnogi su u Hrvatskoj bili iznenađeni kad su čuli da je Marija Hercegovka, podrijetlom iz Ljubuškoga, konkretnije iz Klobuka, gdje je odrasla u obitelji poznatih prosvjetnih djelatnika i pohađala osnovnu školu.
Tijekom gimnazijskih dana u Ljubuškom, igrala je za ženski klub Izviđač, a njezine kolegice i oni koji su pratili sport u Hercegovini kasnih sedamdesetih i početkom osamdesetih tvrde da je bila jedna od najnadarenijih u povijesti tog kluba. Uostalom, to se potvrdilo kasnije u Zagrebu, gdje je nastavila igrati za Trešnjevku i Lokomotivu.
Iako joj dnevne aktivnosti ne ostavljaju puno slobodnog vremena, rado prati sva zbivanja u svome zavičaju iredovito posjećuje Ljubuški.
U ranijem njezinom intervjuu za medije istaknula je jaku povezanost s Hercegovinom, a dio intervjua prenosimo kako bi se vidjelo kakvo je njezinom mišljenje o rodnom kraju, ali i o političkoj situaciji u BiH danas.
Prateći vaš životni i profesionalni put, logično se nameće pitanje – koliko je bilo potrebno truda i rada za takvu besprijekornu karijeru. S obzirom na to da ste startali iz malog Klobuka, jeste li se ikada osjećali zakinuto, za razliku od kolega koji su odrastali, primjerice, u Zagrebu i kojima su od rođenja bile dostupne sve mogućnosti?
Klobuk je zaista posebno hercegovačko mjesto, zanimljivo već i po samom svome imenu. Mnogi događaji, priče i legende koje se uz njega vežu bili su važnim dijelom mog najranijeg djetinjstva i odrastanja. Moj djed je bio jako ponosan na svoj kraj i tu je ljubav prenio i na mene. On je smatrao Klobuk “najvećim selom na svijetu”, a ja nisam imala nikakvog razloga sumnjati u tu njegovu istinu.
Vjerujem da je to odredilo i moj osjećaj vrijednosti koji se temeljio na stavu kako je svatko velik onoliko koliko se trudi i radi na sebi te kakve uspjehe svojim radom postiže. Stoga sam se jednako dobro osjećala u svakoj sredini u kojoj sam živjela, a putevi su me vodili na razna daleka mjesta. Sigurnost uvijek dolazi iznutra, a glavne temelje za nju postavljaju roditelji, odnosno obitelj, i zasadi koje baštiniš iz ranog djetinjstva i mladosti.
Osamostalila sam se sa samo 17 godina odlaskom na studij, a Zagreb je od tada postao moj grad i moj novi dom. Radne navike, znanja i vještine koje sam stekla u rodnoj Hercegovini bili su temelj na kojem se moglo odlično dalje graditi i nikada nisam osjećala da u bilo čemu zaostajem za drugima. Dapače, bili su mi i ostali dodatna snaga i poticaj u karijeri.
Što biste iz vlastitog iskustva preporučili mladima iz Hercegovine koji danas planiraju svoju budućnost?
Sve što sam napravila svoje temeljno izvorište ima u stalnom učenju, upornosti i predanosti radu, kao i znatiželji koja uvijek gura dalje te, naravno, viziji ili snu, kako hoćete to nazvati. Ja sam tako već na početku gimnazije odlučila kako ću jednog dana otići učiti francuski jezik u Pariz.
To baš nije bio tipičan san mlade tinejdžerice tog doba. Nisam uopće znala kako ću do toga doći, ali želja i vjera bile su tu i to se nakon studija i ostvarilo.
Iskustvo obrazovanja i boravka u stranoj zemlji za mene je bilo neprocjenjivo bogatstvo – iskustveno, kulturološki i profesionalno. Nakon toga sve razložnije stavite na svoje mjesto – bolje razumijete druge i više cijenite svoje. Međutim, ne mislim da postoji savršeni recept za uspjeh.
Današnje vrijeme daje više izbora, mogućnosti, ali i postavlja daleko više izazova pred mlade ljude. Svjesna sam problema s kojima se suočavaju mladi danas zbog nedovoljnog broja radnih mjesta koja su temelj za planiranje budućnosti. Problem je to i mladih u Hercegovini, ali i Hrvatskoj te nizu europskih zemalja. Svaki trajni odlazak mladog čovjeka predstavlja neprocjenjivi gubitak za zemlju. Stoga je odgovornost na svima nama da stvorimo uvjete koji će omogućiti osiguranje egzistencije u domovini.
Kako doživljavate danas ljubuški kraj, njegove potencijale i mogućnosti?
Prirodne ljepote ljubuškog kraja ugrađene su u njegov krški hercegovački krajobraz, a bogata povijesna i kulturna baština i danas su jednako privlačne. Zemljopisni položaj, rijeka Trebižat sa svojim slapovima i čista priroda veliki su potencijal za ovaj kraj kao turističko i gospodarsko središte.
Ipak, najveće su bogatstvo ljubuškog kraja bili i ostali njegovi ljudi, radišni i vrijedni, ponosni i uporni. Vjerujem da se na tom temelju Ljubuški može dalje razvijati kao nezaobilazno turističko središte, osobito imajući u vidu i blizinu Međugorja.
Imaju li budućnosti Hrvati u Bosni i Hercegovini i ima li ova država europske budućnosti, s obzirom na nepostojanje želje i volje kod nekih lidera da se iziđe iz začaranog kruga, promijeni Izborni zakon, omogući ravnopravnost triju naroda i pokrenu nužne reforme?
Hrvati BiH stoljećima obitavaju na tim prostorima i kao takvi moraju imati budućnost u svojoj državi. BiH je višenacionalna država, sazdana na temeljnom načelu konstitutivnosti triju jednakopravnih naroda i svih građana. To je zapisano u Ustavu BiH i dio je Daytonskog mirovnog sporazuma.
Tri državotvorna naroda BiH, među kojima su Hrvati, bila su u ustavnim temeljima BiH i prije i poslije stjecanja njezine neovisnosti. Hrvatska ima i ustavnu i zakonsku obvezu skrbiti o Hrvatima BiH i, kao potpisnica Daytonskog mirovnog sporazuma, snažno je zainteresirana za jačanje održive BiH, za što je ključan ostanak i opstanak Hrvata na ovim prostorima.
Hrvati moraju imati ista prava i mogućnosti kao i ostala dva konstitutivna naroda u BiH. Korak u tom pravcu je izmjena izbornog zakonodavstva na način da se Hrvatima osigura legitimna zastupljenost kako to predviđaju Ustav BiH i relevantne odluke Ustavnog suda BiH. Na tim temeljima vidim budućnost BiH, njezinu europsku perspektivu i budućnost njezina tri konstitutivna naroda, ali i svih njezinih građana.
Jedino BiH usidrena u europske vrijednosti može jamčiti svojim građanima sigurnu i stabilnu budućnost, što želi i značajan dio njezinih građana, i to na temelju pravičnog izbornog zakonodavstva. To su i poruke koje prenosimo svojim partnerima u BiH te međunarodnoj zajednici.
Budući da ste često u kontaktu sa svjetskim središtima moći, postoji li volja u Bruxellesu i Washingtonu da se riješi agonija bosanskohercegovačke države i imaju li EU i SAD odgovor na turske i ruske igre glede dominacije na Balkanu?
RH, kao država članica EU-a i NATO-a, razgovara sa svojim partnerima unutar obje organizacije o svim važnim vanjskopolitičkim pitanjima. Naravno da pridajemo veliku pozornost nama najbližem prostoru susjedne jugoistočne Europe, a u tom kontekstu BiH ima posebnu važnost za nas. Razgovaramo sa svojim američkim partnerima o suradnji, a s EU partnerima o potrebi jačanja koordinacije sa SAD-om u odgovoru na izazove u ovom dijelu Europe.
To uključuje i političke, sigurnosne, gospodarske, institucionalne i sve druge izazove s kojima se suočava BiH. U tom je pogledu najbolji odgovor daljnji put država jugoistočne Europe prema euroatlantskim integracijama. U okviru tih procesa mi smo im spremni pomoći u jačanju otpornosti, političke, gospodarske, institucionalne i socijalne, kako bi se sami mogli nositi sa svim izazovima koji im predstoje.
Ovih je dana Europska komisija predstavila strategiju EU-a za tzv. zapadni Balkan, a u travnju će objaviti izvješća o napretku u pojedinim državama obuhvaćenima procesom proširenja. U sljedećim mjesecima o ovom će se pitanju raspravljati na svim mjerodavnim forumima Europske unije.
To je najbolji pokazatelj kako pitanje proširenja i dovršetka europskog projekta nije zaboravljeno. Ipak, ne smije se zaboraviti da ne dijele sve države članice EU-a istu posvećenost pitanju daljnjeg proširenja. Međunarodna zajednica ima drugih gorućih problema i dojam je kako države jugoistočne Europe same moraju pronaći i pokazati volju za dijalogom te za rješavanjem svojih unutarnjih i vanjskih pitanja.
Međunarodna zajednica je tu spremna pomoći, ali ne i nametati gotova rješenja. Hrvatska će unutar EU-a i NATO-a, odnosno u razgovorima s našim partnerima i saveznicima, kao i do sada nastaviti zagovarati snažan fokus na BiH i druge nama susjedne države jugoistočne Europe. U tom smislu vodimo dijalog i s Turskom, pa i Rusijom, poručila je svojedobno Pejčinović Burić.
