Home Društvo Mate Bulić: Njemačka pruža više mogućnosti, ali ljubav prema Domovini nikad ne...

Mate Bulić: Njemačka pruža više mogućnosti, ali ljubav prema Domovini nikad ne prestaje

SHARE

Mate Bulić, poznati hercegovački pjevač, posjetio je Srednju Bosnu, točnije Vitez, gdje je sudjelovao na  jednoj humanitarnoj večeri udruge Svjetlost iz Viteza. Iako je došao tek na nekoliko sati, izdvojio je svoje vrijeme za Dnevnik.ba. Mate Bulić je poznat kao pjevač domoljubnih pjesama, no do sada nikada nije zabranjivan i ne nailazi na osude, kao primjerice njegovi kumovi Miroslav Škoro i Marko Perković Thompson. Objasnio nam je zašto je to tako.

Razgovarala: Ivana Cvjetković, Dnevnik.ba

„Ne naručujem nikakve teme. Kad mi se pjesma svidi i ako je ja osjetim, onda je i otpjevam. Ja nisam ni prisutan u bosansko-hercegovačkim medijima. Rijetko sam tu, pa možda je to razlog.  A ustvari u Sarajevu sam i počeo.  Imao sam audiciju na Radio Sarajevu, sa tamburaškim orkestrom Joze Penave, pjevao sam sevdah i sad moje sadržavaju momente sevdaha, ali naravno da želim pjevati o onome što osjećam. Ne želim biti Markov i Miroslavov odvjetnik, ali bih samo volio da ljudi malo dublje proanaliziraju njihove tekstove, tu nema zla. Apsurdno je zabranjivati nekome da voli domovinu, svoj narod i pjesme takve tematike“, rekao je Bulić.

Pjevali ste i u kampanjama jednoj političkoj stranci, jeste li time izabrali stranu?

Ja sam išao i ići ću uvijek sa svojim narodom. Ako je to HDZ, kao najdominantnija stranka, naravno da ću biti uz nju. Svi želimo isto – da ovaj narod ovdje živi, ravnopravno, uistinu konstitutivno, onako kako je određeno, a nije u praksi tako.

Zašto mislite da Hrvati u BiH nisu jednakopravni?

Evo, prvi primjer, Hrvati u BiH nemaju svoj kanal u sklopu javnog RTV sustava, što može biti ključno za opstanak jednog naroda, koliko god se činilo nevažno.

Mislite li da će Hrvati opstati u ovoj zemlji i da postoji izlaz iz ove situacije ili je izlaz iseljeništvo?

Izlaz je da se oni koji se bave BiH, pritom najviše mislim na međunarodnu zajednicu, počnu jednako gledati i Hrvate, kao i druga dva naroda u BiH. Da zaista budu po svemu jednakopravni. Ionako nismo brojčano velik narod, ne treba nam se nanositi veća šteta.

Kažu da se u dijaspori dobro zarađuje na domoljublju, vjerujem da se i u predizbornim kampanjama dobro zarađuje, no Vi ste čest gost večeri poput ove, gdje se ne zarađuje ništa. Koliko je važan humanitarni rad?

To je najljepši osjećaj. To vam se ne može ni platiti. Kad nekome treba, a vi možete učiniti da bude bolje. Najsretniji sam kad pomažem, a da se uopće ni ne zna za to. Ja vjerujem da stvarno ima humanih ljudi, samo nemaju mogućnosti. Mi, koji hvala Bogu imamo i možemo, nekako smo i dužni to činiti.

Jeste li kada sreli ljude kojima ste pomogli i kako su danas dobro zahvaljujući upravo Vama?

Da, tu imam jednu lijepu priču. Prije nekih petnaestak godina u Mostaru smo imali akciju za jednu Danijelu, kojoj je bila hitno potrebno presađivanje bubrega. Naravno, svi smo se organizirali i uspješno proveli akciju. I prošle godine na jednoj svadbi u Širokom Brijegu, prilazi mi djevojka da se pozdravi i kaže da je ona ta. I da je živa, da je tu, zahvaljujući nama. Moja supruga se rasplakala.

Znam da imate još jednu lijepu priču, a ona je pretvorena i u pjesmu. O Vašem prijatelju koji je obećao svom prijatelju kad je umirao da će brinuti o njegovom sinu. Neki je zovu i pjesmom o Vukovaru. Možete li nam ispričati?

Da, mom prijatelju je kum Mikulić umro na rukama. Pogođen je na prvoj crti, a zadnje riječi su mu bile da mu čuva sina. Ispričao mi je kako su ga oženili prije koji mjesec i ja sam znao da to mora biti pjesma. Pjesma se zove pjevam i plačem. Da bi čovjek to radio zajedno, stvarno mora biti posebna emocija, a ta priča i jeste takva.

Jeste li vi kada pjevali i plakali?

Da, kad god pjevam tu pjesmu. Plakao sam u Lisinskom, kada sam proslavljao trideset godina karijere, plakao sam nedavno na Hrvatskoj noći u Frankfurtu. To je najveći takav događaj u Iseljeništvu. Bilo je 15 tisuća ljudi i puno njih je plakalo.

Vi pjevate tim ljudima, i sami živite u Iseljeništvu, kako je živjeti daleko od doma?

Vi živite stvarni život tamo, ali volite i osjećate i Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Kad se ti ljudi zagrle, pa zapjevaju Domu mom, vi stvarno vidite da oni nose taj dom u srcu i da nisu zaboravili svoja ognjišta. Želja za domovinom, odnosno za dvije domovine, to nikada ne prolazi. Moja kćer, recimo, kada je igrala u prvoj rukometnoj ligi Njemačke, dobila bi vrlo ozbiljne ponude i bilo joj je drago, ali rekla je da ako će se već ozbiljnije baviti tim sportom i predstavljati neku državu, onda će to biti za svoju zemlju. Odbijala ih je. Danas je odvjetnica, ali meni je to tada bilo posebno drago.

Kako vi gledate na nove valove iseljavanja?

Jasno je da je situacija loša i svi ti mladi ljudi se moraju nekako snalaziti. Njemačka pruža više mogućnosti, posebno za Hrvate, budući da je Hrvatska članica EU. Problem iseljavanja je sad postao globalni.

Vratimo se na pjesme. Vaše pjesme zovu i bećarskim. Ima li danas bećara i što čini jednog bećara?

Bećar ne može biti loš čovjek. To je onaj koji voli sve ljude, pa ako se tu nađe gemišt, onda zagrli ženu ili prijatelja i zapjeva onako iz duše.

Sve ono što nismo možda rekli, vi ćete ispričati u svojoj knjizi, koju spremate.

Da, pišem knjigu. Ne znam kada ću je objaviti, ali tu ću svakako reći više o sebi, životu i pjesmi.

Ivana Cvjetković | Dnevnik.ba