Home Društvo Reporteri Slobodne u Međugorju su provjerili glasine o padu posjeta: ‘Misle ljudi...

Reporteri Slobodne u Međugorju su provjerili glasine o padu posjeta: ‘Misle ljudi da se ovde samo pare prave, a da zaboli njihovu djecu, svi bi došli Gospu molit…’

SHARE

Kad čovjek sklopi oči, taktovi bušilica ispune mu uši: one su na ovim stranama vjesnici proljeća. Za njima idu brusilice u visokim tonovima, a iz pozadine pjevaju čekići i mumljaju mješalice.

Takve koncerte organiziraju i poduzetnici s Jadrana, dok se pripremaju za sezonu. I škrape su tu, samo što ovdje razgranate žlibine u oštru vapnencu ne ispunjava modro more, već zagasita hercegovačka crljenica, koju još na potplatima nosimo. Iz tihe duhovnosti stjenovitog Brda ukazanja vidi se u dnu cijelo Međugorje i čuje svaka betonska nota njegova svjetovnog dijela. Hm, kad bi bio samo dio, a ne lavovski komad…

‘Živ sam se prepo’

– Čuj, nema?! Pa u ‘va doba nema nikoga ni kod vas na moru, trebali ste doć osamnestog trećeg, kad je rođendan vidjelice Mirjane, onda kreće sezona! Pa da vidite koliki se narod skupi – kazao nam je nešto prije uspona taksist Žarko Selak.

Iz obližnjeg je Čitluka, općinskog središta, s kojim Međugorci nikako da se pogode, ali o tomu malo kasnije. Žarko već 12 godina vozi hodočasnike.

– Ja vodio gore neke Talijane prije par godina i živ se prepo: jedan kleči, a na oči mu krv udarila, pa na usta, na nos… Ali, nema na svijetu ruže koja ljepše miriše od njegove krvi. Evo ti ga na fejsu, Lodovico Pedone, fin čovjek, sin mu je onaj glumac Mateo, vidjet ćete ga neđe na filmu sigurno. Ima tu stigmi, ozdravljenja, svašta nešto. I nije Papa za Međugorje reko ništa loše, to mediji malo lažu, a vi ste iz tog posla pa znate. Mi smo Papi zahvalni što nam šalje izaslanika. Ustvari, on je već tu, samo se još ne zna gdje je – otkriva nam taksist.

Uzburkalo se malo po medijima u zadnje vrijeme: te papa Frane poručuje da nije Gospa poštarica da šalje poruke svaki dan u isto vrijeme, te opada broj hodočasnika, napose Talijana, te mostarski biskup Perić stalno kritizira Međugorje…

– Mi odavde imamo najbolji pregled, svakog drugog u mjesecu Gospa se ukazuje eno onde, kod plavog križa. Po pet tisuća ljudi bude. Ja sam osobno sigurna da je istina, kroz molitvene nakane i želje koje mi je Gospa uslišila – priča nam Josipa Bulić.

Ona i Jadranka Marija Misir drže suvenirnicu i kafić kod zadnje postaje na Brdu ukazanja.

Talijane poklopili Poljaci

– Ako i ima nešto manje Talijana, zbog krize, njih su sada poklopili Poljaci. Za koji dan dolazi im u Međugorje nadbiskup Henryk Hoser iz Varšave, lično ga Papa šalje. A gdje su još Česi, Slovaci, Korejci… Pa zar će tolki narod na ledini spavat? Treba nešto pojest i suvenir kući ponijet. Misle ljudi da se ovde samo pare prave, a niđe veze. Da zaboli njiovu djecu, svi bi došli Gospu molit. Sve je to zavist i ljubomora – uključuje se Jadranka, pa ode vučjake nahraniti.

Kazat će vam Međugorci ovako:

– Da se ukazala u drugome selu, radili bi i oni isto, a za nas im je krivo…

Tu i tamo naleti po koji autobus do pod brdo, ulica je tijesna, sa svih strana zatvaraju je pansioni i hoteli. Kapaciteti se šire, a postojeći dotjeruju. Meštara i manovala ne manjka, jedan među njima štema betonsko okno budućeg izloga. Bogme ga, kaže, i ne zanima što će sutra biti izloženo u objektu.

Cica otvorio dušu

– Vjeruj mi da sigurno pet tisuća sezonaca iz okoline svaki dan dođe na dnevnicu u Međugorju i gomila ljudi od toga rada živi. Evo sam i ja na plaći kod Zoke Šege. Ima on i pansion. Studirali smo skupa, po par ispita nam ostalo u Mostaru, meni za profesora povijesti i zemljopisa. Šta ćeš, došla žena, obitelj, jedno, drugo i treće dijete, moraš se borit ko lav. Evo, ovoj mi curici osam dana tek, Karmen se zove – priča nam konobar Cica Kordić, uz lokalno Hercegovačko pivo.

Iz Šurmanaca je, sela pokraj Počitelja, staroga grada spomenika. Kaže da navratimo. Kod kuće goji krmad i suši meso, proda se i krompir, špek, pršut po sto kuna, ribica isto, to bi u nas bila pečenica. Vole Talijani i našu ‘ranu, guče im ispečeš navečer, krme malo, da vidiš kako se skupe oko njega, isto Indijanci.

– Ovo da ti kažem još: pa nije biskup Perić lud da prizna Međugorje! Normalno, đe bi biskup smio lagat kad se Gospa ukazala ovde u Bijakovićima, a ne dolje u Međugorju – dovikuje nam Cica na odlasku.

Armirane lego kocke

Malo dalje žene čiste suvenirnice: plastični Gospini kipići, kamenje s njezinim likom, magnetići za hladnjake, krunica milijun vrsta i ostalih drangulija pride.

– Nemojte mi ime nikako! Tako mi jednom jedan odnio pare iz trgovine dok sam se okrenula, ja ga prijavila policiji, kad ono sutra objavilo moje ime, a od njegova ni slova. Evo vam po krunica, križ je od maslinova drva urađen, otkantala nas je žena, iako bi se njezine dvije cure možda bile i slikale s velikim kipom Kraljice mira između sebe, ali eto…

Vratili smo se u centar, među one kubuse, kao da su goleme armirane lego kocke slagali u sto redova, dok je nad Međugorjem sunce pomalo razbijalo oblake. Podsjeća na početak onog ratnog spota Moja domovina: Svakog dana mislim na tebe, slušam vijesti, brojim korake, nemir je u srcima, a ljubav u nama, ima samo jedna istina…

Kreveta k’o u Splitu

– Prije rata, tamo devedesete, u Međugorju je bilo 950 kreveta, a danas ih je minimalno 20.000, ko u Splitu, i to su samo procjene. I svake godine još 500 do tisuću novih. Nekad je mjera za gradnju hotela bila autobus gostiju, 50 ljudi, a danas su dva ili četiri busa. I šta je, 500 metara od crkve – nema posla. Tako vam je, ko je bliže oltaru, bolje čuje misu – priča nam Željko Vasilj, voditelj Turističke zajednice u Međugorju.

Kroz godine su nicali apetiti i taj svjetovni, poduzetni nerv titrao je u svom ritmu, naspram onom umirujućem duhovnom, a skromna mjesna infrastruktura toliki rast ne može više podnijeti. Investiralo se u privatno, svatko na svojoj njivi ili kupljenoj parceli, podizale su se zgrade, prodavali apartmani i stanovi strancima, iznajmljivalo se cijele hotele partnerima iz inozemstva, ali je počelo i zapinjati, velika je ponuda i konkurencija obara cijene, mnogi bi sada prodali, ali nema tko kupiti, a kredite treba vraćati. Javni sadržaji ostali su siromašni. A mogli su biti zlatom optočeni.

Bolje bilo pred rat

– Mi još za 20 godina nećemo dostići razinu organizacije turističkog posla koja je bila u predratno vrijeme, kad je komunistički režim već bio popustio. Tada su u Međugorju bile sve velike agencije: “Kompas”, koji je prve bungalove napravio, a općina mu dala zemlju, “Atlas”, “Generalturist”, “Putnik”… Agencije su dovodile 90 posto hodočasnika, danas samo 10 posto – veli Željko Vasilj.

Cijene određuje i kajmak kupi onaj tko dovodi goste. Znači, ja sam domaćica iz Poljske, dogovorila sam se sa župnikom i skupila autobus hodočasnika, pa nazvala tamo nekog Željka u Međugorje, da ima li mjesta za 25 eura po glavi, sve uključeno. Ako neće Željko, hoće mu susjed, i za manje para.

Barem trećina tržišta je crno, kažu upućeni Međugorci, a kontrole, propisi i zakoni ne mogu eliminirati sivu zonu. Nekoć su se ljudi bojali, a poslije rata to se promijenilo.

A što kad umre čovjek u pansionu…

– Inspekcije su hodale, kazne se pisale i milicija ganjala. Umre ti čovjek u pansionu, i toga je bilo, prijavio ga nisi, pa sad trči brže-bolje u MUP i traži vezu da ti mrtva ilegalaca uskrsnu u papirima. Danas je drugo, gazda još voli globu platit – udare mu hiljadu maraka, a objekat mu vrijedi milion eura. Hvala lijepa, evo za jos dvije godine unaprijed i miran si neko vrijeme – otkrivaju nam neki od iznajmljivača, ali bi radije ostali u anonimnosti, razumije se i zašto.

Dosad je u Međugorju na snazi bio prostorni plan općine Čitluk iz 1986. i tek sada se crta novi, a sarajevski inženjeri su onda predlagali da se maksimalno ide s prizemljem i dva kata, da mjesna crkva sv. Jakova apostola ostane dominantna. Danas dominira beton. Bili su u Međugorju neki Slovenci i kad su shvatili da se s brda Križevca crkva ne vidi, predložili su fratrima da bogomolju oboje u crveno, da je tako i u Ljubljani. Da je koja druga boja i nekako, ali crvena po Ercegovini i nije baš omiljena.

– Ne može se sve prigovarati ni privatnicima, ljudi su radili kako su mogli, a vlasti svih razina, općinske, županijske, federalne, štajaznam, nisu puno učinile. Nisu u stanju popraviti nam ovih nekoliko kilometara raspaloga puta do nove autoceste. Najbolje bi bilo da se odvojimo od Čitluka u svoju općinu, nabacuju Međugorci rješenja, ali ne da Čitluk zlatnu koku, odmah zaključuju.

Ni dozvola ni kanalizacije

Objekti su najčešće rađeni bez dozvola, a ni kanalizacije nema, tek su nedavno pružili cijevi kroz mjesto. Sve je na septičkim jamama. Još ako im dno nije betonirano, pa sve ode u kraško podzemlje, ne moraš svako toliko zvat i plaćat ‘govnaru’.

Ljudima je bila ponuđena i legalizacija, ali nije prošlo dobro, da su im komunalni doprinos i ostale stavke bile skupe, ko da su u Splitu, kako kažu. Ni besplatna aplikacija za prijavu gostiju nije se baš primila. Turističke evidencije ili pouzdanijih statistika nema, pa je teško i govoriti kako stoje stvari i koliko novca se tu vrti.

– Procjene su da Međugorje posjeti milijun ljudi godišnje, od čega je 70 posto onih koji u mjestu i borave. Zadrže se prosječno po 3-4 dana. Uvedena je ekološka renta prije par godina, od nje se skupi 1-1,5 miliona maraka, a i autobusi nam plaćaju vinjetu tako da i tu bude godišnje pola miliona eura – upućuje nas Željko Vasilj.

Puno manje pričesti

Teško će vam ljudi otkriti poslovne tajne ili priznati koliko im gostiju dolazi, a jedini parametar koji može dati kakav-takav odgovor je broj pričesti koje objavljuje međugorski župni ured. A podaci govore da je taj broj pao za preko 200.000 u posljednje vrijeme: od 1,87 milijuna u 2013. godini, do 1,65 milijuna u 2016. Opao je i broj svećenika koji koncelebriraju, s 38,6 tisuća na 34,6 tisuća lani.

Sve su oči sada uprte u spominjanog Papina izaslanika, nadbiskupa Hosera, koji će u Međugorju biti više mjeseci. Evo što o tomu, gotovo unisono, kažu Željko Vasilj iz turističke zajednice i Mika Vasilj, vodič hodočasnika talijanskoga govornog područja:

– Papa Frane nam je veliku uslugu učinio i Međugorje zaštitio, to je prvi konkretni korak koji smo čekali više od 30 godina. Nadbiskup Hoser neće se baviti ukazanjima, nego pastoralnom službom, a mi tu ništa ne krijemo: on će ovdje vidjeti kako se služe svete mise, kako se vjernici ispovijedaju, da se sakramenti dijele u skladu s kanonom, da ovdje nema fanatizma – kažu oba Vasilja.

Domaće bi malo razočaralo kad bi Međugorje bilo samo mjesto molitve, ali kad bi ga proglasili marijanskim svetištem – e, to bi ih već zadovoljilo, pa neka se onda i sto godina utvrđuje vide li vidioci ili ne vide, ukazuje li se ili ne.

Dosad 600 ozdravljenja

– Ovdje je bilo preko 600 dokumentiranih ozdravljenja i more ljudi koji su se ispovjedili poslije 40 godina. Pa i bečki nadbiskup Christoph Schönborn, austrijski kardinal, bio je oduševljen, rekao je da Međugorje daje dobre plodove. A žalosno je da mostarski biskup Perić dođe samo jednom godišnje podijeliti krizmu, pa još i viče na nas – govori nam vodič Vasilj i dodaje da su najave dolazaka za sezonu bolje 30 posto.

– Mora i Papa vodit brigu o milionima vjernika koji ovamo dolaze – prisnažio je Vasilj iz Turističke zajednice.
Muziciranje bušilica, brusilica, mješalica i čekića već je bilo utihnulo kako se hvatao prvi mrak nad Međugorjem, a mi smo još čuli jeku skupine veselih Hercegovaca koji su nam ranije popodne sve saželi u jednu rečenicu:
– Ne može Papa zabranit Gospi da se ukazuje…

Iz Koreje više od 40 puta

Jednim autobusom stigla je skupina hodočasnika iz Južne Koreje, a većina se motala oko jednog među njima, koji je širio ruke i prstom pokazivao gdje se što nalazi.
– Moje kršćansko ime je Stefano i u Međugorju sam bio više od 40 puta, dovodim ovamo korejske hodočasnike. Obišli smo i Lourdes i Fatimu, Rim, ali moje srce mir najviše ispuni u Međugorju, a tako kažu i drugi iz grupe – ispričao nam je Hwang Jong Keun.

Tuzlaka Ramu otjero Ćiro​

U šetnji mjestom zatekli smo i nogometaše FK Sloge iz Tuzle: Mirzu Musića, Ramu Ramića i Davora Todorovića, igraju prvu federalnu ligu i zadnji dan priprema im je.
– Mi smo prešli iz Slobode u Slogu. Mene je Ćiro otjero, onaj vaš Blažević, a je Mirzu treniro – kaže nam Ramo.
– Ekstra je motivator – potvrđuje Mirza.
Sva trojica ističu da su uvjeti u sportskom centru vrhunski: hotel, tereni, teretana, bazen, sve što vole mladi, samo žena fali, zato su se i spustili malo u mjesto, ko jazavčari, kako u šali kažu. U istom centru su i juniori Maribora.

Beba Matias, jordanska voda i međugorski mir

Usred ludih međugorskih slika posebno je bljesnula ona čileanske obitelji Fernandez. S kraja svijeta stigli su u Međugorje: poduzetnik Pedro Pablo i njegova supruga Camila imaju 13 djece, a najmlađemu Matiasu nije još ni mjesec dana, jedva da se i rodio kad su krenuli na put.
– U nas žene leže po mjesec dana, a vidi Camile – govori nam Mika Vasilj, vodič hodočasnika.
– Najprije smo išli u Svetu zemlju i posjetili Jeruzalem. Matiasa smo krstili u rijeci Jordan, gdje je sv. Ivan Krstitelj krstio Isusa. Onda smo došli u Međugorje i popeli se na Brdo ukazanja. I Matias je išao, odnosno nosila su ga braća i sestre. Čudesno je to iskustvo, oduševljeni smo svi, a u Međugorju smo osjetili više mira nego igdje – rekli su nam Camila i Pedro Pablo.