Kad idete iz Čapljine prema Ljubuškom, na relativno dobroj cesti obzirom na to kakvih ima diljem BiH, nećete se moći načuditi ljepotama koje pruža ovaj krajolik u proljeće. Dakako, uvjet za to je da idete po danu.
Istini za volju, ima sa strane i malo rugla u obliku napuštenih objekata i smeća, no zelenilo i pogled koji puca u suncem okupanu daljinu izmami vam osmijeh na lice.
Pri dolasku u Ljubuški postoji mjesto koje vrijedi posjetiti više od svih mogućih diskoteka ili popularnih i modernih mjesta.
Mjesto je to koje je jedva oteto zaboravu i nalazi se na vrhu Buturovice iznad Ljubuškog i pruža vam pogled – na kraj svijeta! Riječ je o kuli Hercega Stjepana Kosače.
Doslovce na kraj svijeta, naime, da ste u mogućnosti brzinski se vratiti nekoliko stoljeća unatrag kroz neku vremensku kapsulu, kad bi ste zatekli stanovnike kule Hercega Stjepana Kosače, oni bi vam vjerojatno, iz te perspektive, mogli kazati kako je cijeli svijet njihov!
I ne bi vam rekli neistinu. Jer pogled kojim ste s vrha kule počašćeni zaista izgleda kao da je cijeli svijet vaš. Fenomenalno iskustvo.
Asflat, odnosno, prilaznu cestu prema kuli financirala je Europska unija u prosincu 2016. i do kule se doslovno možete dovesti autom. Ni opcija da idete pješice nije loša ideja! S desne strane pogled vam puca na susjedna sela i dijelove Širokog Brijega i priprema vas za ono što ćete vidjeti kad dođete na vrh.
A onda, iznenađenje. Ljepota neviđena. Ako je tu dao izgraditi kulu, mora da je bio neki “gotivan” tip, taj, Kosača.
Sama kula i popratni objekti su u dosta lošem stanju.
Neki dijelovi su obnavljani, neki ne. Zašto se do tog ne drži bolje, pita se i naš sugovornik kojeg smo zatekli u podnožju kule kako nešto kopa.
“Dobar dan, što to radite gospodine?” – pitali smo. “Relaksiram dušu” – odgovara naš sugovornik i nastavlja: “Ma evo zemlja nije obrađena tri godine, pa moram malo zbog ovih maslina. Nemojte mislit da sam ja ovo oteo, zemlja je moje obiteljsko naslijeđe. Ovo drvo pored mene mi pomaže hladom, a i mora, stariji su uvijek pomagali mlađe od sebe. Njemu je 100 godina, a meni nema još toliko” – uz smijeh govori naš sugovornik.
Nastavljamo dalje uz uzbrdicu prema kuli, a bok nam štite zidine koje su vojnici vjerojatno koristili kao izvidničke, jer na sebi imaju male prozorčiće kroz koje se u slučaju potrebe mogla provući cijev od topa ili nešto slično.
Dio kule je obnovljen, i nadalje imate jednu prostoriju koja bi mogla služiti kao svojevrsna ostava-trgovina ili gostionica tog vremena jer tako i izgleda. Izgleda kao tipične gostionice iz viteških srednjovjekovnih filmova. Sve ostalo, više manje je neprepoznatljivo, izuzev mostića i svojevrsne čatrnje u kojoj je bilo dvjestotinjak litara vidno ustajale vode.
Ono što nas je posebno iznenadilo šećući kroz ovaj prekrsni kameni prostor je to što smeća – nema! Boca, čaša, kutija od cigareta ili slatkiša nema!
Jedini pokazatelj da je nakon Kosačinih suvremenika još netko boravio ovdje je tabla koja vas upozorava da postoji mogućnost od odrona kamena. Nije da i sami isto ne možete zaključiti, no opreza nikad dosta…
Kula, odnosno pogled koji vam se s nje pruža je pokazatelj zašto je Ljubuški nekada bio to što je bio, ali vas i baci u labirint razmišljanja i postavite si pitanje, zašto nije bilo dovoljno volje i želje da se od svega ovoga napravi ozbiljniji turistički potencijal.
Ljubuški se prvi put spominje oko 1444. godine kao Lubussa, a kula je izgrađena između 14. i 15. st. i pripadala je Kosači i njegovim sinovima.
Nešto prije 1477. grad je pao u turske ruke i postaje pogranična tvrđava s jakom posadom. Turci su tvrđavu preuredili u vojnu nastambu, sa svim pratećim objektima. Nakon 1835. ljubuška tvrđava gubi svoju obrambenu i stratešku ulogu.
Ova tvrđava imala je žitnicu, vodospremnik, zatvor, zapovjednikov stan te u blizini nastambe za vojnu posadu. Grad su u 17. stoljeću popravljali dubrovački majstori. Početkom 19. stoljeća grad je izgubio vojni značaj i ubrzo počeo propadati. Ova tvrđava danas predstavlja jednu od najvećih turističkih atrakcija na području općine Ljubuški i cijele Hercegovine.
Ako može ona na Blagaju biti prepoznata, zašto ne bi i ova? Obje su pripadale istom vlasniku.
Kula i cijeli popratni prostor su idealni za uživanje u pogledu na Ljubuški, udisanje čistog i friškog zraka, ili šetnju za fizički i psihički odmor, i jednostavni bijeg od civilizacije, koja vam je opet, neodoljivo blizu.
Čitav kompleks Staroga grada Ljubuškog ima oblik nepravilnoga višekutnika, s ukupnom površinom oko 3.350 m2.
I. Cr. / Dnevnik.ba
