Promjena iskaza u svjedočenju Luke Modrića u slučaju Mamić, bijesno je odjeknula s druge strane granice – u državi koja nema, gotovo pa nikakvu, vezu s poreznom politikom i sumnjivim financijskim transakcijama unutar Republike Hrvatske. Još jednom smo pokazali kako živimo u nekom paralelnom svijetu i pokušavamo mijenjati stvari koje nisu u našoj pravnoj domeni, dok zanemarujemo one koje jesu – one na vlastitom tlu.
Nije nam smetalo kada se odjednom nitko nije mogao sjetiti gdje su nestali spisi za vrijeme suđenja hrvatskom članu Predsjedništva BiH. Nije nam smetalo što je za vrijeme tog slučaja počinjeno samoubojstvo jednog od glavnih svjedoka. Nije nam smetalo ono što se događa u našem dvorištu, ali zato često volimo zaviriti u tuđe.
I dok je jedan lijep grafit na mostarskim ulicama, napravljen u čast jednogodišnjem doprinosu Zrinjskom jednog od trenutno najboljih veznjaka svijeta, išaran neprimjerenim riječima, jedna fasada u sred Bara blista od čistoće. Kao da se radi o najpoštenijem čovjeku na svijetu. Idilično velebno imanje „punca koji ima zeta“ u sred zelene oaze, tik uz (ne)prirodni tok rijeke Radobolje koja možda simbolizira i život jednog od glavnih hrvatskih lidera na političkoj sceni.
Mnogo je sličnosti između te male rijeke Radobolje i krojača sudbine jednog od naroda BiH. Znao je i on mijenjati svoja uvjerenja i ideologije, baš kao što je Radobolja mijenjala svoj tok ne bi li se prilagodila i priklonila vladajućim. Znala je Radobolja biti i zagađena i prljava, ali sve to s vremenom voda odnese, kao da ništa nije bilo. Simbolično.
Do kada planiramo svojom njuškom zavirivati u formalno tuđe dvorište preko granice? Do kada će nas više zanimati izborni rezultati za predsjednika susjedne države nego za naše vlastite? Do kada ćemo biti stručnjaci za unutarnju politiku susjednih zemalja, a da pri tome ne znamo tko nam kroji sudbinu u vlastitoj? Sve do jednog dana, vjerojatno. A do tada će Radobolja teći i nitko se neće sjećati kakva su govna ikad bila izasrana u nju.
