Isaac je rođen kao žena, a sada se nalazi u fazi promjene spola. Adresa mu je mostarska, iako zbog problema na koje je nailazio, kako kaže „živi gdje stigne, ali uvijek vjeran ostaje svom najdražem i najljepšem gradu na Neretvi.“
Ovo je autentična priča o osobi koja je dugo vremena tragala za svojim pravim rodnim identitetom. U tom traganju prešla je put od početne rane zbunjenosti, kada se zvala ženskim imenom kao i svaka druga djevojčica, do svog otkrića da ipak nije lezbijka, kako se u jednom trenutku otkrivanja same sebe izjašnjavala, već transrodna osoba koja je trenutno u fazi potpunog preobraženja u muškarca.
Ovo je priča o osobi koja je bila Mostarka, a sada je Mostarac.
Imala je žensko ime i bila je žena. Danas se zove Isaac. Isaac se preziva Husić i rođen je 1988 godine u Mostaru. Za Dnevni list ispričao je svoju životnu priču. Isaac je rođen kao žena, a sada se nalazi u fazi promjene spola Adresa mu je mostarska, iako zbog problema na koje je nailazio, kako kaže „živi gdje stigne, ali uvijek vjeran ostaje svom najdražem i najljepšem gradu na Neretvi.“
„Transrodna sam osoba, ili ukratko rečeno muškarac zarobljen u tijelu žene. U djetinjstvu, a i sadašnjem životu sam se isticao i bio znatno drugačiji od ostalih tadašnjih drugarica djevojčica, danas zrelih žena, po ponašanju, oblačenju, razmišljanju. Što se tiče djetinjstva i igre, nikada nisam volio stvari koje vole i zanimaju djevojčice, naprotiv volio sam klikere, autiće, u ono ratno i poslije-ratno doba nosio sam očeve uniforme, i radio sve ono što vole i rade dječaci.“ – priča nam Isaac o svojim iskustvima u djetinjstvu gdje je već tada primjetio da ga ne zanimaju baš iste stvari kao druge djevojčice.
Nije znao kako se „to“ zove
Isaac kaže da je već tada znao da je sve u vezi njega drugačije u odnosu njegovu tadašnju generaciju, ali nije znao točan naziv za to,a ni kako sebe objasniti samom sebi, drugima i vanjskom svijetu.
„U osnovnoj školi sam bio izričito povučen kao dijete, i bio sam često izložen psihičkom i fizičkom maltretiranju od strane školskih drugova dječaka, zbog oblačenja, i vrlo vjerojatno ponašanja, koje njima nije odgovaralo, i samim tim sam se povlačio u sebe, i otuđivao od okoline. Stekao sam dvije drugarice tokom čitavog osnovnog obrazovanja, ali samo s jednom sam uspio da podjelim stvari koje nisam smio sa ovom drugom, i jedina kojoj sam pričao otvoreno o sebi, onome što osjećam, kako se osjećam, i vjerujte da mi je to dosta pomoglo u daljnjem životu, i poguralo me ka naprijed. Ona je pričala o dječacima, ja sam pričao o djevojčicama. Ona se zaljubljivala u dječake iz razreda, a ja u djevojčice iz susjednog odjeljenja. Imao sam osjećaj da me jedina shvata, da sam jedino prihvaćen od strane nje, i to me činilo sretnim“ , opisuje Isaac svoja prva iskustva iz djetinjstva kada je nailazio više na nerazumijevanje, a manje na prijatelje.
Priznanje majci da je „drugačija“ osoba uslijedilo je sa 17 godina, priča nam Isaac.
„Moje prvo priznanje majci da sam drugačiji, i da se osjećam drugačije je uslijedilo u pubertetu, sa mojih 17 godina, kada sam otvoreno sjeo s njom kazavši joj da sam upoznao djevojku i da smo u vezi, te da mi je stalo do nje, i da to nije prolazna faza, već da je to ono kakvim se ja osjećam, i da sam jedino na taj način ispunjen i sretan. Moje tadašnje razmišljanje je dosta odskakalo od moje generacije, jer sam tad najviše i sazrio, zbog oca koji je preminuo, i zbog cjelokupne situacije u kojoj smo se našli ja i moja obitelj. Uvijek sam imao viziju o svom životu, način na koji ga želim provesti, kako, gdje, s kim, i uvijek sam razmišljao dosta zrelije i postupao zrelije za razliku od tada meni bliskih ljudi,“ – priča Isaac o svom otkrivanju prema okolini u svom pubertetskom razdoblju.
U nedostatku informacija
Govori otvoreno i o svojoj tadašnjoj djevojci i početnoj zbunjenosti kada je znao da je drugačiji, ali nije znao kako to nazvati „pravim imenom“, pa se izjašnjavao kao lezbijka ponajprije zbog svoje tadašnje djevojke i nedostatka pravih informacija zbog izoliranosti u zatvorenoj sredini.
„Tadašnja djevojka se izjašnjavala kao lezbijka, a ja nisam ni sam znao kako da se nazovem, prvo jer sam živio u zatvorenoj sredini, nisam bio mnogo izložen vanjskom svijetu, nisam mnogo izlazio napolje, i nisam imao informacija ni o čemu što je mene konkretno zanimalo, a drugo jer nisam imao priliku da sebe otkrijem u pravom svijetlu, tko sam, što sam, gdje pripadam, pa sam bukvalno proveo život živeći ga kao lezbijka.“, kaže Isaac.
No, prethodne godine jedno televizijsko gostovanje označilo je novu promjenu u njegovom životu, tada još uvijek pod svojim starim ženskim imenom kada se još predstavljao kao žena i kao lezbijka.
„Prošle godine sasvim slučajno me poznanica kontaktirala i pitala da li želim da budem učesnik u emisiji ‘Dejana Talk Show’ na temu ‘Žene Koje Vole Žene’ sa dvije aktivistkinje iz Beograda, i Marinom Orsag na čelu, pa sam se vrlo rado odazvao, pristao, otišao i pojavio se na TV-u prvi put u svom životu, tada kao žena, tada kao lezbijka. „
Kaže da je tim javnim pojavljivanjem i izjašnjavanjem izgubio mnogo, ali da je ujedno dobio unutarnji mir, slobodu govora, i što je njemu najvažnije, slobodu kretanja.
LGBT organizacije mu nisu pomogle
Kaže da je nakon tog javnog pojavljivanja sam posjetio „Sarajevski Otvoreni Centar“ nezavisnu feminističku organizaciju civilnog društva koja teži na tome da osnaži (LGBTI) osobe, te na taj način ojača zajednicu i sigurnu gradnju jednog aktivističkog pokreta koji ne samo da se zalaže za LGBTI osobe, nego i javno promovira ljudska prava većinskog stanovništva unutar BiH.
„Međutim, meni nisu pomogli. Pored njih sam se obratio i (LGBT) udruženju „Okvir“ također iz Sarajeva, koji su mi obećali pomoć, ali sam i tu izvisio, poljubio vrata, i nisam jedini kojem nisu izašli u susret nakon javnog out-anja, svaka druga osoba iz BiH je imala identičan problem i loše iskustvo sa navedenim udruženjima u smislu podrške i pomoći.“ – priča razočarano Isaac.
No, ipak ta posjeta pomogla mu je na drugi način.
„Pri izlasku iz centra, „pokupio“ sam jednu knjigu isključivo vezanu za „Transrodne“ osobe, i kako sam počeo da čitam, pronašao sam samog sebe, i shvatio da se cijelog života pitam tko sam, što želim biti, ali nisam znao da je ostvarivo, nisam se kretao u takvom društvu, nisam imao odakle pokupiti informacije, i nisam uopće znao da se spol može promijeniti.“ – ističe Isaac
Definitivno ‘otkrivanje sebe’
„Čitao sam, i počeo da se informiram preko (LGBTI) društva i organizacija u Srbiji oko čitavog procesa, i dobio željene informacije za kratko vrijeme. Odlučivši se za promjenu spola, i krenuvši na put bez povratka, na mom putu ka procesu tranzicije su me podržali mnogi, stekao sam jako puno prijatelja, i dobio punu podršku aktivista iz regije, a najviše me dojmila ona od strane Adama Puškara, i njegovog partnera, koji su sretnim slučajem okolnosti napustili ozloglašenu stranu Srbije, i otišli za Kanadu, inače aktivisti na jako dobrom glasu, i dvoje ljudi koje izuzetno poštujem zbog svega što su postigli zajedničkim snagama, obostranim trudom i zalaganjem.“, kaže Isaac.
Ipak, kaže da podršku obitelji nema.
„Moj izbor je takav kakav jeste, i oni ne moraju da se slože sa istim, prihvatio sam to već odavno, i da se tu ništa i nikad neće promijeniti, ali imamo ono najvažnije što svaka obitelj treba da ima: Ljubav, i poštovanje jedni drugih u obiteljskom smislu.“
Mostar – grad koji pruža slobodu i osjećaj sigurnosti
Isaac ističe, također, da u Mostaru problema nikada nije imao.
„U Mostaru nisam nikad imao problema što se tiče prijašnjeg i sadašnjeg opredjeljenja, što u jednu ruku nazivam srećom. Mostar mi pruža slobodu, pruža mi osjećaj sigurnosti, nigdje čovjek ne može biti sretan kao na svom, i nijedan grad ne može biti veće utočište od onog u kojem smo rođeni. Za mene ne postoje „HOMOFOBI“ niti „HOMOFOBNA DRUŠTVA“ sve dok uživam u samom sebi, sve dok se osjećam ispunjeno, sretno, zadovoljno, okružen ljudima koje volim, ne obraćajući pažnju na ljude koji nisu sastavni dio mog života. Od velike važnosti mi je da me vole, podržavaju i prihvataju ljudi koje i sam volim, podržavam, prihvatam, o drugima i ne razmišljam, jer nemam potrebu da ih pitam za mišljenje.“
Isaac kaže da živi slobodno, kreće se normalno, bez straha, i pored predrasuda nastoji voditi koliko-toliko normalan život.
„I eto, uspjevam u tome. Nisam primjetio da me ljudi gledaju drugačije, da mi upućuju poglede, riječi mržnje, čak dobijam komplimente, zaustavi me tu i tamo pokoja osoba da mi čestita na hrabrosti, uputi riječi podrške. Ja sam glasnogovornik samog sebe. Nemam odgovore na sva pitanja, i zbunjen sam kao i svi drugi. Tom rečenicom se najviše branim“, iskreno govori Isaac.
Govoreći o ljudima općenito kaže da je mnogima opasnija samoća od najgoreg neprijatelja. Neprijatelja mogu da pretvore u prijatelja, a samoća može da ih prestravi i dovede u pitanje sve što su do sada uradili u životu.
No, kaže da je on ipak odlučio izabrati samoću, da je to ipak najbolje društvo koje je mogao sebi priuštiti, naravno ne uključujući prijatelje.
„Ne zato što smatram da sam zanimljiv, ne, već zato što nema drugih da kvare moju harmoniju. A i kada si sam sebi najbolje društvo onda si najbolje društvo i drugima jer uvijek, do kraja, možeš da im preneseš sebe. Bez izuzetka“., odlučan je Isaac
Isaac kaže da u posljednje vrijeme sve više šeta, uočava i dolazi do svog unutarnjeg JA, unutarnjeg SEBE.
Proces promjene spola kao novi pubertet
„Volio bih da trenutni osjećaj ispunjenosti prenesem i na druge ljude, da neke dobre emocije prostruje i u vašim srcima, i da shvatite da iz svega ima izlaza. Ljudima sve možemo da oprostimo, sve prevare i laži, neispunjena obećanja, sitna i krupna nevjerstva, novac koji nam duguju, sve, ali ne možemo da im oprostimo i zaboravimo intenzitet bola koji su nam nanijeli.“ – priča Isaac za čitatelje Dnevnog lista
Sada kada je zakoračio u proces tranzicije, odnosno promjene spola, Isaac kaže da je potrebno mnogo rada, truda, strpljenja i novca, ali da radi na tom polju.
„Ne znam koliko vremenski će mi biti potrebno, još uvijek se informiram o svemu u vezi tranzicije i samog postupka, ali razgovarao sam s nekima od transrodnih osoba oko same hormonalne terapije i saznao da su prva tri mjeseca najteža. Tijelo se ubrzano mijenja, grudi se smanjuju, kukovi nestaju, crte lica postaju muževnije, a također se mijenja i mentalni sklop. Proći ću kroz period depresije, kao kad vam se tijelo mijenja u pubertetu. Nakon toga slijedi operacija promjene spola, posljednja faza njenog preobražaja. Proces definitvne tranzicije sam planirao započeti u Beogradu, jer tamo mnogi odlaze, kažu da su najbolji uvjeti, psihijatri, doktori. Dobio sam besplatan program psihološkog savjetovanja od „Udruge“ za transrodne osobe iz Beograda, a i planiram da se preselim i zvanično na određeno vrijeme u Srbiju, zbog olakšice samom sebi. Čuo sam da nekima i država pomogne novčano, ali ja se ne bih oslanjao na državu kakva je BiH, pa sam odlučio vjerovati samo u sebe i ono što sam sebi osiguram, tako da ću sve troškove pokriti isključivo sam.“
Na kraju Isaac je želio iskoristiti priliku da pozdravi „jednu divnu ženu koju je upoznao prilikom svoje posjete Beogradu“.
„Ona me prihvatila kao rođenog sina, a radi se o gospođi Ivanu Jović. Od nje sam naučio mnogo, i podučila me mnogo čemu. Svatko od nas treba da ima svoj mač i štit po potrebi. Ja sam svoj „Eskalibur“ pronašao“, poručio je Isaac.
Ljudi nisu spremni da se suoče sa samim sobom, opasniji im petak od svakog ponedjeljka
„Sjećam se nekih drugova i drugarica iz škole koji su bili omiljeni kod nastavnika i profesora. Tako samouvjereno su vladali gradivom, kao da su čitave nauke bile krojene po njima. Uvijek su znali što rade, a na ostale su gledali podsmješljivo, kao na niža bića. Čitav svijet su mjerili po poziciji koju su zauzimali u školi i naivno su pomislili da ih svuda čekaju otvorena vrata i divljenje. Međutim, danas, obaraju poglede pred životom, kriju se. Zamjenili su raniju radost i samopouzdanje nekom gorčinom i cinizmom. Vidim im u pogledu razočaranost i nemogućnost da naprave iskorak iz života u koji su se nevješto zacementirali. Gledaju me poraženo, ali i dalje sa visine pokušavajući, valjda, da nametnu autoritet koji su godinama imali i koji se preko noći, iznenada, istopio. Nađem se ponekad sa takvima u društvu i gotovo u svakoj rečenici mi dokazuju da su važni, da rade nešto veliko. Ne znam, možda, međutim ništa nije tragičnije od samoveličanja, hvalospjeva i to naročito pred onima koji su nezainteresirani. Naučeni su na pažnju i divljenje, navikli su na poseban tretman i čim netko ne obrati pažnju na njih, oni gube tlo pod nogama i napadaju sve oko sebe bez razloga. Ne shvataju da je sa podrškom drugih kao sa jahanjem divljih konja. U jednom trenutku možeš da poletiš, da ti svi aplaudiraju i da ti se dive, a već u sljedećem mogu da te bace na zemlju, izgaze i zaborave. Nikada više medija, nikada manje istine. Nikada više priča o ljudskim pravima, nikada manje poštovanje čovjeka. Nikada više titula, nikada manje ljudskih veličina. Ljudi nisu spremni da se suoče sa sobom, to je ono najgore, a možda i najbolje za neke od njih.Da jesu, sve bi se promijenilo u njihovim životima, i tada bi nestala ona rutina koju sada žive. Umjesto u ormar, hladnjak ili tuđe dvorište, više bi virili u svoju dušu. Ovako televizija misli umjesto njih, vještački kreirani smijeh ih pokreće, mističnim pričama o čovjekovoj sudbini dižu ruke od ozbiljnijeg bavljenja sobom i time opravdavaju sve. Tako je Bog rekao, tako je zapisano. 
Sudbina, čovjek tu ništa ne može da promjeni. Kako da siđu u sebe kada može da ih prepadne sve ono što se tamo nalazi? Svako pitanje rađa tisuće novih i gdje sve to može da odvede? Zašto ih uopće postavljati kada se ionako nikoga ne tiču? Još ako se pogrešno pristupi, čovjekova duša je žarište koje svakog časa može da eksplodira. Bolje gdje svi tu i ja. Bolje siđi u masu, uključi se, nema veze što se ništa ne čuje od buke, nego svojim putem, u mrak, u nepoznato. Još mogu da ti priljepe etiketu luđaka, šta ćeš onda? Kako da se opereš od sramote? Kako da im objasniš da nisi lud, bolje trči za njima dok ti još nisu odmakli. A i zašto da krčiš stazu kojom ionako nitko neće da krene osim tebe. Bolje niz glavni drum, sa svima, u istom pravcu, pa gdje stignete. Kada čovjek prestaje da bude čovjek i pretvara se u automat koji ima unaprijed zadatu satnicu i red misli koji ga vodi? Kada čovjek ostavlja na stranu svoj idealizam i navlači interesno ruho kojim treba da zavede sve oko sebe? Ljudi nisu spremni da pogledaju sebi u oči, opasniji im je petak od svakog ponedjeljka, jer budi u njima sumnju da bi mogli da žive drugačije.„ priča nam Isaac o svojim iskustvima s ljudima i okolinom.
Sve što postoji, mora da postoji
Čovjek treba probuditi u sebi jedno osjećanje duboke zahvalnosti prema životu. Čak i onda kad nastoji da ga promijeni, samim tim i sebe. Zahvalnost krvotoku, vodi, hrani, vazduhu, suncu, dragim ljudima, čovječanstvu na svim mogućim pronalascima koji nas okružuju, i koji nam olakšavaju i produžavaju život. Naravno, mnogo je tu zamki, mnogo je tu zamjena teza, ali ljepota sveobuhvatnog koja nas okružuje, i koja u nama rađa nagon za životom dovoljno je jaka da nadjača sve to skupa zajedno. Kada se dovoljno osamim, i izađem iz savremene bajke o uspjehu i pobjedama, osjetim harmoniju, mnogima, vjerojatno teško dostižnu. Osjetim onaj dubinski smiraj duše koji nikakav spoljni nesklad ne može da poremeti. Imam utisak da sve što postoji oko mene, mora da postoji, priča nam Isaac o svojim osjećajima i razmišljanjima.
Ljudi pričaju danas ovako, sutra onako
Isaac kaže da zna da je još daleko od svog duhovnog ideala, da se još uvijek probija kroz gusto granje sujete i vlastite nesavršenosti, ali i ovdje, sa ove točke postojanja, vidi čistinu koja ga uvijek iznova napaja,i nagoni da još ubjeđenije hrli ka njoj.
„Vremenom shvatiš da ljudi mogu svašta da pričaju, danas ovako, sutra onako, da se svete, iskupljuju, da veličaju, sahranjuju, brane, ubijaju, i u svemu tome se vide beskrajne manifestacije života. Čovjek jeste centar svog svijeta, i nitko mu tu misaonu privilegiju ne može oduzeti. Dato mu je da misli, osjeća, voli, razumije, stvara, miriše. Sve su to darovi kojima se uvijek iznova treba radovati. Rukama, nogama, glavi, putevima kojima hodamo, umjetnosti, svemu, ali bukvalno svemu što huči kroz nas, i pored nas. Gdje god da pogledaš vidiš život u svojoj ekstazi. Ništa me ne raduju kao proizvodi ljudskog duha, i sposobnost naših duhovnih očiju da uočavaju razlike i različitosti u svemu što nas okružuje. To nose i razgovori, pripremanje hranje, zagrljaji, uređenje stana, čišćenje dvorišta, stilovi oblačenja.“
Pripremili: S.P./G.S , mostar@dnevni-list.ba
