Danima me svrbe prsti da se uključim u raspravu o vrućim slučajevima borbe za skrbništvo Splićanki Nine i Severine i danima ponavljam u sebi “Ma pusti, ne tiče te se”.
Ali kako medijska pažnja ne pada, jer one ne prestaju s iznošenjem prljavih detalja svoje intime i blaćenjem svojih bivših partnera, koje su, kao zrele žene pri punoj svijesti, odabrale za očeve svojih sinova, ne mogu a da ne kažem – istinski mi je žao ta dva prekrasna dječaka kojima je ukradeno djetinjstvo, prvo zbog svađa njihovih roditelja, a onda zbog silnog izlaganja javnosti, okrutnih tekstova i komentara koje će sutra čitati, jer jedan je već školarac, a drugi samo što nije.
Tako će, na primjer, jedan od njih uskoro otkriti da cijeli svijet zna kako se s osam godina popiškio u krevet, drugi da mu je otac psihički zlostavljač.
Onda u priču upadaju razni likovi koji koriste trenutak slave, pa “prijateljica” organizira “vrlo uspjeli prosvjed” ispred dječakove zgrade i pokrene gomilu ljudi koji po internetu pišu brutalne uvrede svakome tko misli drugačije, pa i mojim kolegicama koje su se usudile objaviti i drugu stranu medalje. Trenutak slave dobio je i predsjednik gradskog kotara koji se ostavio brige o zelenilu i zapuštenim dječjim igralištima pa se bacio na lijepljenje poziva na prosvjed.
Priključuje se Torcida, taksisti… Onda ga Severina presoli pa, kad je s aktualnim suprugom došla na Pujanke zbog podrške “supatnici”, javno obeća dati joj pola svoje alimentacije zaboravljajući da taj novac pripada njezinu sinu. Oglašava se i estradni menadžer čije je poslanje organizacija koncerata, a ne analiza sudskih odluka.
Konačno su na red došle i pare. Nina traži alimentaciju za sve godine unatrag. Nigdje ne spominje priprema li sina za moguću situaciju da sutra ode na izdržavanje kazne, što nije nerealno jer su optužbe protiv nje teške. Pa se nemilo blate državne institucije. Vrijeđa se redom i bez predznanja o ičemu.
Čini li mi se ili su ova dva slučaja postala toliko važna jer su očevi stranci, pa su i djeca strani državljani? Bi li se organizirao masovni prosvjed protiv nekog izvorno hrvatskog “brava” koji mlati ženu i dijete? Ne bi. Jer baš je par dana prije prosvjeda na Pujankama muškarac na Sirobuji pretukao svoju ženu i pretučenu je ubio. Na jezivi prizor prvo je naletjela njihova kći. Prosvjeda nije bilo.
Prema dostupnoj statistici u nas dnevno propadne petnaestak brakova, a policija zbog obiteljskog nasilja intervenira u prosjeku 46 puta dnevno. Jesu li intervencije popraćene masovnim prosvjedima? Nisu. Tek iznošenjem transparenata šačice aktivista i prigodnim tekstovima obilježimo međunarodni dan protiv obiteljskog nasilja, ili kako li se već zove, nebitno.
Nikad nije jednostavno kad se raspada obitelj i nije to razdoblje u kojemu lako možeš staviti razum ispred emocija. Puno nas je to prošlo na svojoj koži. Istraživanje pokazuje da je načešći razlog odvajanja partnera prijezir, pa onda nije čudo da teško nastavljaju komunikaciju. Ali ovo javno larmanje u “ime ljubavi prema djetetu” sigurno je potpuno suprotno od svega što u takvim situacijama treba napraviti.
A institucije? Rade li one kako treba svoj posao? Ne znam. Za razliku od sveznalica, ne smatram se dovoljno kvalificiranom za ocjenu. Ono što sigurno znam jest da je jadan onaj tko očekuje da mu institucija uredi privatni život.
Ali, ako smijem, kad bih ja pisala zakon, onda bih ovakve roditelje zajedno utrpala u samicu i držala na suhom kruhu i vodi dok ne postignu dogovor. Jer, drage moje, jedna je majka, ali jedan je i otac. I što god vi mislile o svojim bivšim partnerima, njihova uloga u životu vašeg zajedničkog djeteta je nezamjenjiva.
A ponašaju li se majke ovako baš i samo “u ime ljubavi”? Ne bih rekla jer ljubav je lijepa. Ako nije, onda nije ljubav, nego dijagnoza. I zato mi je dosta i Nine i Severine.
