Tragične nesreće na državnoj cesti D1, u kojima je u petak kasno poslijepodne, između Gračaca i Udbine, u frontalnom sudaru dvaju Audija, poginula jedna osoba te danas u 00:30 sati u Kukuzovcu nedaleko Sinja, u srazu Forda i Citroëna, smrtno stradala 20-godišnjakinja, pokazuje kako plaćamo i platit ćemo danak bahato i nerazumno preskupih cestarina. Upravo je cestarina na dionici autoceste A1 od Zagreba do Splita, vjerojatno primjer jedne od najnerazumnije i najneodgovornije prometno-poslovne odluke na svijetu.
Naime, cijena po kilometru autoceste gotovo je na razini najskupljih na svijetu, francuskih i talijanskih, a usto je dužina 50-ak kilometara veća nego državnom cestom D1. I svi se kilometri jednako naplaćuju (!), usto se, dodatnim kilometrima i bržom vožnjom znatno povećava potrošnja goriva, pa je ukupni trošak oko 550 kn veći. Puno i previše za većinu naših građana. Svaki automobil, koji, a razumljivo je, zbog preskupe autoceste izabere državnu cestu, u potencijalnoj je smrtnoj opasnosti, za sebe i druge.
Ovo je, uz manjkav nadzor te neučinkovito i nepošteno pravosuđe, koji potiču na kršenje propisa, razlog što se na hrvatskim prometnicama, razmjerno, dvostruko više gine nego na njemačkim. A istodobno se ne ostvaruju mogući pozitivni učinci u turizmu, gospodarstvu, demografiji… Kako ništa nismo naučili od njemačkog primjera, gdje su besplatne autoceste, od 1949. do danas, uz nemjerljive koristi za sigurnost i spašavanje života, bile glavni generator njemačkog gospodarskog čuda?, kaže prometni stručnjak Željko Marušić
Naravno, zasluga je to i pametnih njemačkih vlada od II. svjetskog rata do danas, gdje nitko nije lamentirao o “gubicima” na nenaplaćenoj cestarini, kao kod nas. Kako i bi, kad su na svaku marku (u novije vrijeme euro) “izgubljen” na nenaplaćenoj cestarini zaradili, izravno i neizravno, zaradili barem deset!
Da je netko počeo spominjati kako je mreža Autobahnova u golemim gubicima, po kalkulaciji kakvu su našim građanima političari servirali godinama, rekli bi mu da je poludio. Mreži Autobahna država promišljeno vraća tek mali dio zarade za koju su zaslužne, što je itekako dovoljno za vrhunsko održavanje i ostalo.
Za osobna vozila besplatni Autobahn ne samo da nije u minusu, nego je, vjerojatno najveća “Zlatna koka” u svjetskoj povijesti uređenog gospodarstva. Vrijednost više od 100.000 spašenih ljudskih života i više od milijun lako i teško ozlijeđenih manje, ne može se niti procijeniti. Takvom bismo strategijom znatno lakše vraćali prevelike kredite, za trećinu napuhane korupcijom i kriminalom. A koliko bismo uštedjeli samo u protekla dva dana, da je barem po jedno vozilo iz svake tragične nesreće, umjesto državnom cestom D1 vozilo autocestom A1?!
Ali Njemačka je imala vizionarskog Hansa-Christopha Seebohma, saveznog ministra prometa od 1949. do 1966., kratkotrajno i vicekancelara, koji je početkom mandata brzo uvjerio kancelara Konrada Adenauera, da je besplatno korištenje njemačkih autocesta od prvorazrednog nacionalnog interesa. Nakon njegovog sustavnog izlaganja u Bundestagu, mjera je donesena aklamacijom.
Zbog toga ga smatraju jednom od, ne samo, najzaslužnijih osoba za njemačko gospodarsko čudo, nego jednim od, za nacionalne interese, najzaslužnijih Nijemaca u povijesti. No, Njemačka je, velikom srećom, imala Adenauera i, posebice, Seebohma, a Hrvatska je imala i ima to što ima.
Nijemci planiraju uvesti vinjete (nije potpuno izvjesno), jer je mreža Autobahnova postala toliko preopterećena da je ta mjera sve više kontraproduktivna. Budući da bi vinjete za njemačke građane zamijenile paušalnu godišnju cestarinu, služile bi optimiziranju i prigušivanju tranzitnog prometa. No, velik broj njemačkih stručnjaka tvrdi da je za osobna vozila besplatni Autobahn i dalje njemački nacionalni interes.
A mi smo poskupjeli autoceste i u zimskom periodu, kad zjape prazne. Uh…
Troje poginulih u 4:50 sati, na DC60 u Košutama kod Trilja, u srazu dva motocikla s teretnim vozilom, ponovno je aktualizirao poznati problem, da je vožnja motociklom, ne 10 do 20 posto, nego 10 do 20 puta (!) opasnija od vožnje automobilom, ovisno o situaciji. Još je poznatije da su oni koji voze brze motocikle, svakodnevno i gotovo stalno, u velikom brzinskom prekoračenju i da to policija gotovo ne sankcionira ili pasivno promatra.
Prosječni građani to itekako znaju, ali teško mogu kvantificirati, pa evo da shvate koliko brzo voze: sportski motocikli, omiljeni onima koji se žele praviti “frajeri” na asfaltu, u prvom stupnju prijenosa potegnu brže od 100 km/h, a oni snažniji u drugom jure više od 200 km/h! Vrijeme je, dakle, za akciju. Ne se opasno policijsko utrkivanje s njima (ako treba i to!), struka može ponuditi učinkovite sustavne mjere za njihovo obuzdavanje, privođenje pravdi i motiviranje za vožnju po propisima., zaključio je Željko Marušić
