Home Društvo Inspirativna priča o Mandićima: Bilježnice kupujemo na pakete, trebamo ih stotinjak

Inspirativna priča o Mandićima: Bilježnice kupujemo na pakete, trebamo ih stotinjak

SHARE

Ovih se dana u kući Mandićevih provodi “revizija odjeće”, tako to zove Angelina, majka šestero školaraca te Gabrijela i Marije koji su još daleko od školskih klupa.

Leopold će u drugi razred, odjeću nasljeđuje od Pavla koji je drugi upravo završio; Pavao dobije ono što je davno prerastao sad već 14-godišnji David, od ove jeseni srednjoškolac. Elizabeta će u sedmi, Leonarda u peti, gotovo su jednake visine. “One imaju sreću da im moramo kupovati novo, a i nemaju od koga naslijediti”, govori Angelina.

Pavlu, za razliku od druge braće, nije teško za sparna dana, kad mama zatraži, isprobati i po dvije-tri stare trenirke, majice koje su prerasli David i najstariji, Emanuel. Dječak se nada da će mu barem neki komad biti premalen, da će i on dobiti ponešto novo, nenošeno.

I kolikogod da manji nose ono što su lani nosili stariji uvijek puno toga treba i kupiti. “Idem u dućan s jednim po jednim djetetom ili povedem dvoje, u parovima. Bilo bi nemoguće išta obaviti da ih vodim sve odjednom. Obično vodim skupa velike dečke, srednjoškolce. Onda velike cure, one su mi drugi par, Elizabeta i Leonarda. Pa onda Pavao i Leopold. Trebaju mi barem tri dana u tjednu samo da obiđem dućane s djecom”, mirno će majka.

Zadovoljni i zahvalni

Mandići su, osjeća se to, životom zadovoljni, zahvalni na onome što imaju, a mnogo manje usmjereni na ono što im, eventualno, nedostaje. Uzdaju se u vlastiti rad i Boga.

Podstanari su u 70-ak kvadrata stana u obiteljskoj kući u Sesvetskoj Selnici. Skromno, ali domišljato, napravili su četiri spavaće i dnevnu sobu. Zapravo su dvije velike sobe pregradili ormarima i tako dobili četiri. Osmero djece u četiri sobe, svako ima svog “cimera”. Zajedno su Elizabeta i Leonarda, do njih Pavao i Gabrijel, Emanuel i Leopold dijele jednu, a David i Marija drugu sobu.

Ovih će dana u Metro, tamo kupuju “bilježnice na pakete”. Za njima važnije predmete, poput hrvatskog, matematike, pustimo ih da sami odaberu kakve žele. Curama je to važnije nego dečkima. Svatko si može izabrati 1-2 bilježnice, a ostalo se kupuje na pakete jer je jeftinije. Srednjoškolci imaju po 15-ak predmeta, puta njih dvojica, to je 30-ak bilježnica samo za njih”, kaže otac Žarko.

“Curama treba otprilike isto kao i dečkima, znači još 30-ak, za Elizabetu i Leonardu. Dvojica malih imaju oko pet predmeta, ali oni imaju pisanke, a pisanka se potroši za otprilike dva mjeseca, što će reći da svakom treba možda 15-ak pisanki. Pomnožite li to puta dva, ispada 30-ak. I tako imate, ugrubo, 3 puta po 30, dođe to blizu stotke”, zbraja majka.

Koliko čega sljedećih nekoliko dana treba nabaviti za školu? “Još sam u fazi pisanja popisa. Osoba sam od popisa”, smije se Angelina, posegne za torbicom i vadi sivu bilježnicu u kojoj su “sve važne informacije: tko kad ide ortodontu, liječniku, kad su roditeljski, kad počinje škola, OIB-i djece… Svi znaju da bez bilježnice ne mogu funkcionirati, jednu imam dva mjeseca i onda, kad je ispišem, prelazim na sljedeću.”

Lista nasumično. Stranica za stranicom redaju se popis režija, popis namirnica za kupnju, iznutra, na pod skliznu kartončići za ortodonta, na sljedećoj je stranici popis dimenzija namještaja u jednoj od dječjih soba, “trebali bi napraviti novi raspored”.

Olovke na kile

Nema, kaže Angelina, ni izbliza trenutačno sliku koliko joj treba novca da djecu spremi za školu.

“Tu su olovke, neki koriste obične, grafitne, neki tehničke. Znači njih je šest školaraca, to je najmanje četiri tehničke, pa po dvije olovke, za početak, svima po paket bojica, četvero manjih dobiju i flomastere, svima vodene boje, svima tempere, plastelin, glinamol… Pribor za tjelesni! To smo zaboravili”, dometne Angelina. Žarko kima glavom. “Svima bijele majice, po dvije, zatim šorc, curama tajice određene boje… Tenisice! To je velika stavka! To rijetko da mi koje dijete naslijedi jer to se potroši, raspadne. A i noga im je svima preko ljeta narasla. One od 100 kn im ne možemo kupiti jer se odmah “potroše”, tako da gledam da su do 300 kn.”

Na školske obroke ode, računa Žarko, “za jedno dijete 50 kuna mjesečno, kod nas je četvero osnovnoškolaca pa je to 4 puta 50, oko 200 kuna. A srednjoškolcima moram svaki dan dati džeparac, da nešto pojedu. Obično kakvo pecivo u pekari. Maleni se često žale na školske obroke, mama nastoji ispeći kiflice, u torbu im staviti napolitanku”. Osnovnoškolci u Sesvetama nemaju topli obrok. “To su uglavnom sendviči, voće, peciva, hrenovke, jogurt, možda jednom tjedno bude nešto kuhano”, kaže Angelina.

Treba računati i na treninge. Elizabeta trenira ples (230 kn mjesečno), Pavao nogomet (200 kn)…

Svaki mjesec, baš kao i u svakoj obitelji, bude i nepredviđenih troškova. Pokvari se perilica rublja, automobil, već nešto negdje treba “pokrpati”. A školski izleti? Svaki mjesec barem jedno dijete ide nekamo i to je od 150 kn naviše, a dogode se i oni mjeseci kad njih više ide nekamo”, objašnjava otac.

U veliku nabavu hrane ide se jednom mjesečno. Tad ode oko 2000 kuna, ali to ne uključuje mlijeko, mliječne proizvode, voće, to se kupuje kroz tjedan. Mandićevi popiju oko 4 litre mlijeka dnevno.

Velika nabavka

Svaku večer iza 21 sat ovdje zamiriši svježe pečeni kruh. Angelina ga mijesi od dvije kile bijelog brašna: “Budu dvije štruce, to nam je dosta za sutradan”.

Mama Mandić profesorica je defektologije, no nikada nije radila u struci, kao majka odgojiteljica, koja je kod kuće s djecom, dobiva 3500 kuna. Žarko je elektroenergetičar u cinčaonici u Dugom Selu i mjesečno, s radnim subotama, kako ističu, jer radi baš svaku subotu ne bi li zaradio što više, plaća mu je oko 5000 kuna. Obitelj još mjesečno dobije 2900 kn dječjeg doplatka te 1600 kuna porodiljne naknade. Stanarina im je oko 1500 kuna, toliko dođu i režije. “Nekad se uspijemo ‘pokriti’, nekad ne. Jedan mjesec uđemo u minus, sljedeći malo prištedimo, biramo prioritete… I život ide!”, zadovoljno kažu Mandići.