Home Crna kronika UZNEMIRUJUĆI TEKST: Koga je Republika Hrvatska osudila na samo 15 godina zatvora

UZNEMIRUJUĆI TEKST: Koga je Republika Hrvatska osudila na samo 15 godina zatvora

SHARE

Kako da vam pričam, a da se sam ne opteretim, popio sam nekoliko tableta za smirenje, pomaže tako da mogu bez suza pisati ovaj post….
Stara je godina, 31. prosinac 1991., mjesto: Nijemci u Slavoniji… Zarobili su me toga jutra i doveli u jedno dvorište u mjestu Nijemci, južno od Vinkovaca i Vukovara u istočnoj Slavoniji. Ovdje im je očito bila smještena vojna policija i dio njihove komande, bio sam krvav u predjelu kuka (posljedica ranjavanja), skoro nepokretan, skakao sam na desnoj nozi jer mi je lijeva bila nepokretna zbog rane.

Prvo su otvorili vrata podruma i gurnuli me niz stubište.
Tu sam ležao satima, sve dok nije pala noć. Tada su me poveli na prvo ispitivanje. Veliko iznenađenje. Po mene je došao vojnik koji me nakon ranjavanja zarobio dan ranije. Malo je to dulja priča jer sam ja njega samo prije dva dana mogao ubiti. Zbilo se to u šumi kada sam ga opazio kako leži na oko 15 do 20 metara. Ja sam ga uzeo na nišan snajpera ali ga nisam ubio kako ne bi izazvao paljbu po nama.
Što je to: ironija ili sudbina?
Kapetan je bio fer kao i njegovi vojnici koji su bili uglavnom mladi ročnici. Nekako je dobro prošao taj prvi dan ispitivanja i zarobljeništva. Zatim sam dospio u Šid. Bio sam na samom početku logoraških dana i ni sanjao nisam koje me još strahote čekaju. Šid: U ovo mjesto sam dovezen na samu Novu 1992. godinu.
Nakon primljenih batina,u zatvor je došao #Dragan #Vasiljković – poznatiji kao Kapetan Dragan, sa svojim vojnicima (Kninđama) njih oko devetorica ,ušli su u čeliju, te me dvojica uhvatila za noge tj. vojne čizme i počeli vući van iz ćelije,vukli su me kao vreću smeća po hodniku, po stubištu, ne znam ni sam koliko puta sam udario glavom po stepenicama, pritom su me udarali palicama, udarali čizmama i po tjelu i po glavi, vukli me sve do vojnog vozila i ubacili unutra, te pri vožnji nastavili i udarati šakama, tako da sam izgubio svijest .

Probudili me nekim čudnim mirisom i šamarima te mi dali nekakvu injekciju koja me je još više ošamutila. Buđenje uz taj čudan miris samo što sam ovoga puta bio zavezan na nekoj stolici i s čeličnom kapicom na glavi. Ne znajući što mi se dešava, nisam više osjećao glavu, samo nekakvu prazninu. Osjetio sam da imam neku napravu u ustima koja mi širi usta kao kod zubara. Od bola nisam ni shvatio da mi iz usta vire žice. Pomoću bušilice su mi probušili zub i stavili jednu od žica u njega. Bilo je to previše za mene pa sam ponovo pao u nesvijest.

Koliko dugo sam bio bez svijesti, ne znam. Probudili su me opet s nekim sredstvom i kada sam donekle progledao osjetio sam svjetlo koje je blještalo u moje oči. Pustili su struju a ja sam urlao, ne znam vam opisati, osjećao sam da mi sve puca u glavi i vratu. Najzad sam ponovo pao u nesvijest. I opet ne znam koliko dugo. Kada sam dolazio k sebi došla je jedna Srpkinja do mene, po imenu Vera (izmišljeno ime). Pita kako mi je i cinično se smije. Opet me pita trebam li doktora. –Ne treba tebi doktor, tebi trebam ja-smije se i s kliještima mi iščupa nokat na nožnom palcu.
Psuje mi mater ustašku…
Urlam od boli. Psuje mi mater ustašku da što se derem, te kakva sam ja pička od ustaše, što kukam. Uzela je malu kuku u obliku udice i zabila mi je u palac lijeve noge (ožiljak je i dan-danas vidljiv). Pustila je stuju i uz uz pomoć svojih drugova privezala me na X-križ. Njih dvojica me udaraju po trbuhu. Kada je ona pojačala struju ja sam se trznuo i napeo mišiće. Oni udri po meni još jače. Nakon nekog vremena su me ostavili na miru i posvetili se ostaloj četvorici hrvatskih branitelja, zatočenika koji su bili u istoj prostoriji.

To je sve mirno i ravnodušno gledao sa strane, sjedeći za stolom, nijhov zapovijednik Kninđa. Taj zapovjednik dovikne ostalima da puste ustašu na miru i da se pozabave Varaždincem (mupovac), momak je bio mlad kao i ja, oko 20-25 godina. Zgodan, kako reče Vera. Zavezali su ga za stolac na kojem sam ja bio ranije. Skinuli su ga do gola. Vera ga je milovala po penisu. Kada ga je nadražila stavila je spolni ogran u usta i odgrizla ga! Strašan je bio njegov vrisak. Sledila mi se krv u žilama. Zatim su odgriženi dio penisa Varaždincu ugurali u usta da ga proguta. Kada su uvidjeli da se guši da ne može to progutati Vera ga, kao na školskom satu biologije, razreže nožem od trbuha do grkljana. Svi četnici u sobi zapjevaju četničku pjesmu “Što se ono na Dinari sjaji?” Gledao sam brata Hrvata kako umire na tom užasnom stolcu.
Na red su došla sljedeća dvojica zarobljenika. Treći je čučao u kutu, sve slušao i čekao kada će doći red na njega. Po izkazima zarobljenika zaključio sam da su bili Vukovarci. Stajali su goli i bosi na sredini prostorije a oko njih 6 četnika. Zvijeri su ismijavale jadnike.

– Koga želiš, pita jedan četnik zarobljenika, Veru ili nekog od nas?
– Sav slomljen gledao sam njihova uplašena lica. Pogledavali su mene i Varaždinca, skamenjeni, drhćući od hladnoće i straha. Čovjeka je umirao od smrtonosnog ugriza…
Ništa nisu odgovarali. Uzmite ih vi, a ja idem oprati usta – kazala je Vera i izašla. Te mi riječi ni dan-danas ne izlaze iz glave. Jedan od četnika zapita: ´ jel da vas bijemo ili čete se međusobno karati?´ Na to se drugi smiju kao luđaci. Počeli su mladiće premlaćivati čime su god stigli i što su imali u rukama. Vikali su: Hajde ustaše, karajte se, kevu vam ustašku! Njih dvoje leže izudarani na podu, jauču. Četnici povuku mlađeg do stolca gdje je bio mupovac Varaždinac. Na stolcu i oko njega sve u krvi. Mladić moli da ga ne ubiju. On moli, a oni udri po njemu, psuju.

Gluposti kako sada moliš, a srpsku decu si mogao ubijati – viču na njega.
Svima su nama poznate njihove priče. Jedan četnik reče da nije dugo nikoga „karao“ i udri se smijati kao lud. Drugi mu kaže da neće valjda ustašu kada ima tu i ustaških kurvica. Prvi odgovori da nije mislio na „pušenje“. Stariji Vukovarac je još ležao na podu u nesvijesti. Tada su ga osvijestili i opet šamarali. Mlađega zavežu za stolac gdje su mu stali čupati nokte i na nogama i na rukama.
Vrištao je, a meni se prevrnula utroba i tjeralo me na povraćanje.
Kada su to vidjeli stali su me opet mene tuči. Samo me je zapomaganje i urlik Vukovarca držalo u polusvijesti. Njemu su stavili žice na ozljeđeno tkivo (prste na kojima su nokte izvadili) i metalnu maticu na spolni organ i tada pustili struju. Užas, ne znam koje je vrijeme, koji dan ili da li je dan ili noć. Užas, to zapomaganje, gore je od svih batina, ledi krv u žilama. Stariji Vukovarac je čučao na podu i čekao na red. Mlađi je bio u nesvijesti. U to dođe Vera u prostoriju i dovede velikog njemačkog psa ovčara. Nahuškala ga je na starijeg Vukovarca. Psu su dopustili da ga svega izgrize a na kraju da ga zgrabi za vrat i tako zakolje. Zadnji trzaji čovjeka koji je umirao od smrtonosnog ugriza. Sve su nas polili vodom, osvijestili i izašli iz prostorije na ručak.
Ja sam ostao visjeti, Vukovarac je bio zavezan na stolici a treći je čučao još uvijek zavezan u kutu.

Dugo smo bili sami. Četnička se gamad vratila, bilo ih je 9 zajednio sa zapovjednikom, kapetanom Draganom. On nije imao vremena ni za ručak nego su mu jelo donijeli u prostoriju na zapisnički stol.
Sjeo je i rekao: Hajde radite posao, meni ne smeta, bit će mi čorba ukusnija – kreštavi, cinični smijeh koji me proganja još i danas.
Uzeli su mrtva tijela i odnijeli van iz prostorije. Zatim su se vratili s troje civila kojima su dozvolili da „obrade“ mladog Vukovarca zbog toga što su im navodno sinovi pali od ustaške ruke kod Vukovara. Trojac je uzeo palice i šipke u ruke te su udarali po njemu iako je pao u nesvijest od udaraca po glavi. Svejedno su slijedili novi udarci. Čule su se kosti kako pucaju. Ja gledam oko sebe i razmišljam što me čeka.

Pas vam mater, što će smisliti? Cijeli mi je život prošao kroz glavu.
Mislio sam „budala pa što nisi ostao kod kuće za Božić, nego si pošao na bojišnicu (tako da me shvatite, poslije 29.11.1991. godine sam otišao iz Kumrovca u 2. gardijsku brigadu “Grom”, ali sam radi povrede glave dobio dopust do 2.1.1992. godine. U međuvremenu sam trebao prikupiti potrebne papire kako bi mogao biti i dalje u A brigadi jer nisam služio JNA. Potvrda od suda da nisam bio kažnjavan, obična birokracija na koju sam „pukao“.

– Jebi ga, već mjesecima na fronti a sada moram skupljati glupe papire.
Slijedio je nastavak torture nad Vukovarcem. Kada su ga nakon nekog vremena osvjestili, stavili su mu na glavu nekakav drveni škripac, koji je sa svake strane čovjeku mogao stegnuti glavu. Sva su tri civila stezala škripac sve dok lubanja nije pukla.
Ježim se i brišem suze kad se sjetim.
Ja sam se viseći pomokrio od straha i što sad? Sada sam ja na redu ili? Dođe civil do mene. Pita: “a šta sa ovim?”.
– Dragan mirno odgovori: Ne još njega – jer On je i dalje čučao na podu… – On je moj.
Pogledam ga, žvače slaninu. Mislim u sebi ´Mater ti jebem, pa svaki bi mormalan čovjek povraćao a on ždere. Sjetim se svoje bake koja mi je pričala kako je i njen otac bio zatočen u logoru za vrijeme Prvoga svjetskog rata u Sibiru (hrvatski vojnici u Austro-ugarskoj vojsci) i kako su svaki dan molili krunicu i Boga. Na kraju im je uspjelo pobjeći te su se nakon 4 godine zatočetništva vratili kući.

Sada je bio na redu četvrti zarobljenik. Nisam dobro razumio da li je bio iz Tovarnika ili od Iloka. Vjerujem da je bio u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) jer su govorili „gle hadezeovca“. Rugali su se, a on je i dalje čučao na koljenima. Dragan naredi da civili napuste prostoriju i usput im reče da će biti još zarobljenika. Patniku su naredili da ustane i dođe do stola. Oko njega četnici čekaju na zapovijed. Trenutno se ništa ne događa. Dragan naruči kavu i reče ostalima da sjednu i odmore se. Prošlo je vrijeme odmora i gamad po zapovijedi ustane.
„Hajde da ga malo ugrijemo jer mu je hladno“ . Pomislio sam sad će ga tuči, ali šta je slijedilo, ni životinja ne bi uradila.

Prvo su počistili stol, a zatim mu naredili da si potrbuške legne na njega. Zavezali su mu noge i ruke s obje strane stola. Kako je već bio gol jedan mu četnik ugura palicu u stražnjicu. Vrisak od bola, a četnici udaraju po leđima.

„Tišina! Ni reč da nisi rekao!“ viče netko od njih.
Dragan je poslao po Veru da mu donese ručni kovčeg. Ona ga je stavila na stol, no ja nisam vidio što je u njemu sve dok Dragan nije naredio da se zagrije sprava iz kofera. Još ne znam kako se to zove, nekakav grijač, kojega su prvo užarili strujom a zatim ga ugurali jadniku u stražnjicu. Zatim su mu probili kožu na leđima i skidali je prema dolje. Nesrećnik je umro u strašnim mukama. Teško mi je o ovome pisati, ali moram u ovom postu to do kraja o Šidu.
Sada sam ja na redu.
Dragan stane ispred mene i reče: Tebe ću ja osobno.
Ti si kriv što su mi pali dobri borci u Spačvi – viče. Kaže Veri da mu doda ranac. Ne mogu reći kako sam se osjećao, samo znam da sam molio. Dragan izvadi skalpel „Sada ćemo prvo sa jajima nahraniti psa“, smije se dok drugi razmaknuti samo gledaju.
A onda kao iz vedra neba grom, dolazi mi Anđeo čuvar. Prvo netko snažno pokuca na vrata. Svi pogledaju prema njima. Kroz poluotvoren prolaz jedan četnik leti po prostoriji, a za njim ulijeću 4 vojna policajca sa škorpionima uperenim u četnike. Ovi stoje zbujeno.

Čujem naređenje „Nazad ili pucam!“.
Prepoznao sam glas kada je ušao oficir JNA (pukovnik ) koji me ispitivao u Nijemcima.
Izdere se na Dragana:
– Čobanine jedan šta ti tu radiš u Jugoslaviji, ko ti je bre dozvolio da mi otmeš zarobljenika?
Poslije dosta žestoke svađe četnici zajedno s Verom izađu van uz pratnju vojne policije.
Pukovnik je ispripovjedao Draganu zgodu s bombom i mogućnost da ga ubijem na prvom ispitivanju u Nijemcima. Dodaje kako bi mu ja po godinama mogao biti sin. I danas sam zbunjen zašto se pukovnik založio za mene. Vojna policija me odvela prvo u Novi Sad gdje sam dva dana ležao u bolnici, a zatim su me prebacili u Sremsku Mitrovicu.