Home Društvo Ničija zemlja: Koze su čas u Hrvatskoj, čas u BiH. Njihova vlasnika...

Ničija zemlja: Koze su čas u Hrvatskoj, čas u BiH. Njihova vlasnika ljudi više ne zanimaju

SHARE

Briga koza za Požarevački mir, nameće se kao zaključak gledajući stado Dade Klarića, Hercegovca iz Brotnja (Čitluk) trenutačno nastanjenog u Prudu, koji je metar južno od hercegovačke granice, piše Večernji list BiH.

U potrazi za sočnijom travom, koze su graničnu među, koju obilježava ploča na kojoj piše – državna granica, u pet minutadva – tri puta pretrčale tamo – ovamo, čineći konstantno granične prekršaje. Na svojoj uobičajenoj dnevnoj ruti nije ih briga za prije nepunih tristo godina (okrugli jubilej bit će iduće, 2018. godine), kad je u srbijanskom Požarevcu udarena granica između Austrije i Venecije s jedne i Osmanskog carstva s druge strane.

Nelogičnosti

“Jest mi neka granica”, kao da poručuju te divne životinje koje preko granice idu vrhovima brda, rijekama, jezerima, a vidi ove – preko polja, pa podnožjem brdašca…”

Kao i na mnogim drugim dijelovima između Hercegovine i Dalmacije, granica između hercegovačkih Crnića i dalmatinskog Pruda posve je nelogična, ali zato nije pastir Dado, koji na upit kako njegovo stado “devri” s granicom, kaže: “Nema problema, koze idu svaki dan gdje ih je volja. Kad je ljeto i suša vole dolje u polje, a jeseni u brdo, u Bosnu i Hercegovinu. Uvijek je tako bilo, ni’ko ne brani ništa”, veli Dado, pa kad se stado malo primirilo nastavlja:

“Dođite vi više puta, ali samo snimat stoku, ništa drugo, mene samo stoka zanima. Ljudi, aaa… jok, ne vole stoku, ja volim. Cijeli svoj životni vijek čuvam stoku. Ljudi su postali čudni, ne vole raditi. Kad tjeraš stado, kažu da smo mi što čuvamo zaostali, a kad dođu kupit jare, skupo. Vidi, sad skupo?! Neka oni čuvaju, pa će vidjeti kako je. Nema sveca, ni petka, nema mora, nego svaki dan za kozama, pa kud ona, ti za njom, ne daš da ide u štetu, u tuđe. Ču li skupo im, meni jare nije skupo”, naglašava Dado, a zatim objašnjava da je za posao pastira jako važna obuća: “Za ovaj posao najbolje su papuče, lake su i udobne. Možeš s njima u štalu, po rosi…”, nastavlja Dado opisivati prednost gumene obuće poznate u narodu kao ‘bate’.

Dok su koze pasući oko ploče s natpisom – Državna granica, doslovno brstile granicu, iza stijena se ukazala magarica.

Magarad na cijeni

“To je Tereza”, odgovara Dado na naš ljubopitljiv pogled. Lijepo pjeva k’o Tereza Kesovija, pa sam joj dao ime Tereza. Dobit će i prinovu, na proljeće”, objašnjava, ali nju ne kani zadržati.

“Dosta je Tereza, držim je iz hobija, kažem lijepo pjeva”, ali je ne uspijeva nagovoriti da ‘pusti’ koju ariju. Tek kad smo se odmakli podalje, Tereza si je dala oduška poznatom magarećom skladbom.

Od sugovornika Dade Klarića, doznajemo da je magarad trenutačno na cijeni.

“Evo sad, kad bih prodavao Terezu, trkom bih mogao dobiti 4 tisuće do 5 tisuća kuna.”

Tako je to uz granicu, stoka ne vodi računa o Požarevačkom miru i njegovim postignućima, hoda za travom, a na tom dijelu jedini pastir za njom. Idila, reklo bi se, da nije već dobro znanog slučaja “Crnići”, sela koje nema veze s matičnom općinom i državom, nego živi u simbiozi s hrvatskim gradom Metkovićem.