Home Društvo Stipe Odak: Postavljanje pitanja je važnije od znanja odgovora

Stipe Odak: Postavljanje pitanja je važnije od znanja odgovora

SHARE

Kada bi slijedili uobičajeni novinarski obrazac, model kojim se kolege novinari služe pri izradbi svojih priča o uspješnim pojedincima podrijetlom iz našega kraja, onda bi priča o mladom znanstveniku i lirskom pjesniku Stipi Odaku (31) bila ogledni primjerak sintagme ”Naše gore list!”. Mlad, samozatajan i veoma uspješan. Zapravo, bolje reći – plodonosan. Kakav god epitet upotrijebili za Stipu Odaka, koji je rođen i odrastao u Ljubuškom, ne bismo pogriješili.

Iako će u razgovoru za Bljesak.info priznati kako je rodni zavičaj mjesto od kojeg se nikada neće potpuno izliječiti, njegov kozmopolitski duh je prevagnuo i učinio ga građaninom svijeta. Danas stanuje u Bruxellesu, glavnom gradu Kraljevine Belgije i prijestolnici Europe, kao doktorand na Fakultetu teologije i religijskih znanosti na Katholieke Universiteit Leuven te Institutu za političke znanosti Sveučilišta u Louvain-la-Neuveu. Njegov dosadašnji znanstveni rad vrednovan je najvišim pohvalama, a za svoj pjesnički izričaj je ”pokupio” nekoliko značajnih nagrada.

Stipe, dobitnik ste nagradâ ”Goran” za mlade pjesnike (2013.), ”Kvirin” (2014.) za najbolju zbirku pjesama mladih autora, ”Tea Benčić Rimay” (2015.) za najbolju zbirku pjesama u prozi te posljednje nagrade u kategoriji poezije na natječaju književne zaklade ”Fra Grgo Martić” za 2017. godinu. Ako bi poeziju uistinu shvatili kao ”konkretni izraz ljudskog duha u umjetnički osjećajnom i ritmičkom jeziku”, kako bi onda opisali svoju poeziju?

Tematski su moje tri zbirke vrlo različite, ali mislim da je unatoč tome kroz njih protkan jedan zajednički program pa ću reći par riječi o tome. Naime, vrlo mi je važno da knjige koje izdajem govore ne samo tekstovima već i dizajnom, oblikom, da međusobno rezoniraju, da sama ideja i forma (ne samo tekstovi) budu pjesnički izraz. Ta zajednička nit u sve tri moje zbirke je ideja svjetla. Drugim riječima, ”Trobojno bijelo”, ”Svjetlopisi” i ”Sredine (Iluminacije)” mogu se promatrati kao trilogija svjetla. U prvoj zbirci intrigirao me fenomen prirodnog, bijelog svjetla koje je nevidljivo iako, kada se prelomi, otkriva cjelokupni spektar boja. Ta tema fragmentacije, otvaranja i preklapanja, vidljivog i nevidljivog prisutna je, čini mi se, kroz čitavu zbirku. Knjiga je izvorno izišla s potpuno bijelim koricama, bez tinte, samo s tri nijanse bijele koje su vidljive kao reljefi i udubine. Pjesme su tiskane na bijelim, gotovo prozirnim papirima, samo na desnim stranama, tako da se sve međusobno preklapaju. Pri čitanju se mora podignuti stranica i čitati s podlogom. Na potpuno fizički način pjesma se time izdiže, postaje čitljiva, jedinstvena, da bi se opet vratila u more riječi iz kojeg je izvučena. Želio sam, naime, da sam čin čitanja, tjelesnog dodira s knjigom, bude dio koncepta. Teme pjesma su raznolike, ali vrlo često se otvaraju pitanja početaka i krajeva, nestajanja i beskonačnosti. Ipak mislim da zbirka nije ni na koji način moralizatorska. Naprotiv, ima tu određenih ironičnih trenutaka, eksperimenata, igranja s tradicijom. Primjerice, rijetko tko je to primijetio, ali uvodni proslov je aluzija na citat s početka T. S. Eliotove “Puste zemlje” (preuzetog od Petronija) koji govori o proročici Sibili koja je od Apolona zatražila i dobila vječni život, ali je zaboravila tražiti vječnu mladost tako da se s godinama sve više i više smanjivala da bi napokon živjela u ampulici dok od nje nije ostao samo glas. Kada su je pitali što želi, Petronije prenosi, odgovorila je: ”Želim umrijeti!”. Zbirka se otvara upravo aluzijom na tu priču koja pokazuje da postoje različite varijante beskonačnosti, neke od njih su beskonačno male i umorne. „Noina arka za riječi“, jedna od uvodnih pjesama, pak govori o pjesničkom subjektu koji pred velikim potopom gradi arku da bi u nju pohranio ne životinje već riječi, riječi u kojima će ostati iskra čovječanstva, riječi u kojim su sitni modeli izgubljenog svijeta.

A ostale dvije?

Druga zbirka, ”Svjetlopisi” inspirirana je idejom zatočenog svjetla. Pjesme su ispisane kao niz fotografija pretočenih u riječi, organizirane u tri cjeline koje su vezane za tri belgijska grada. Sve je krenulo jednim stvarnim događajem u Leuvenu. Tada sam radio u fakultetskoj knjižnici i jednog popodneva smo dobili poziv da se spustimo u podrumske arhive na zadatak koji je morao ostati tajan. Naime, primijetili su da su se na nekom knjigama proširile pore koje uništavaju papir pa smo u kratkom vremenu čitavu sekciju morali očistiti i iznova osigurati od propadanja. Situacija se može potpuno razumjeti tek kada se zna da je biblioteka leuvenskog sveučilišta svojevrsni simbol grada, ujedno i simbol otpora. To je mjesto bilo spaljeno i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu što je ostavilo duboku traumu u svijesti nacije. Uništene zgrade i infrastruktura se uvijek moguobnoviti – ali što učiniti kada nestanu tisuće i tisuće knjiga koje više nikad ne mogu biti napisane? Dakle, tijekom tog projekta “spašavanja” knjiga svjedočio sam jednoj neobičnoj situaciji ranjivosti promatrajući stoljećima stare knjige koje, baš kao i ljudi, odjednom mogu “umrijeti” od bolesti papira. (Danas, u digitalnom dobu, to smo gotovo zaboravili iako postoje i neki oblici ranjivosti digitalnih informacija). S druge strane, vidio sam i tu čudnu simbiozu knjiga i ljudi čija civilizacija ovisi upravo o zapisanim sadržajima. Tijekom tog perioda u Leuvenu nastao je uvodni ciklus ”Svjetlopisa” naslovljen ”Riječi koje su se razboljele”. Treća zbirka, koja još nije tiskana, bavi se unutarnjim svjetlom, idejom iluminacije. Taj pojam označava trenutak unutarnjeg prosvjetljenja u kojem odjednom jasno i čisto uviđate. Iluminacije su, osim toga, i oni minijaturni ornamenti u starim inkunabulama, obično oko početnog slova, koje vrlo često sažimaju čitavu priču predstojećeg poglavlja. Pjesme slijede taj dvostruki obrazac. Za razliku od ”Trobojnog” i ”Svjetlopisa”, one su ovaj put vrlo kratke i potpuno ogoljene strukture – malene ikone s vrlo jednostavnim obrisima. Želja mi je bila uhvatiti one potpuno obične trenutke života u kojima osjetimo, izvan kontrole naše refleksne svijesti, da smo svjedočili nečem drugačijem, nečem velikom, kao da se u nama odjednom otvorio neki novi prozor. To su potpuno svakodnevni trenuci – primjerice onaj neobičan osjećaj kada shvatiš da ima tako puno stvari koje više nikada nećeš moći napraviti prvi put, moment nelagode u hodniku prije nego što kreneš na putovanje, prvi dan zdravlja nakon duge bolesti, ilionaj nagli period tišine kada svi odu nakon rođendana.Dugo sam tražio način da ih uhvatim u mrežu riječi. Dakle, to bi bio jedan kratki autorski itinerar kroz moj pjesnički program. Iako kao dijete suvremene književne kritikeuvijek volim naglasiti da je on samo jedno čitanje od mnogih. Za one koji žele zaviriti u zbirke, ”Trobojno bijelo” i ”Svjetlopise” mogu besplatno pronaći na Internetu.

Kako povezujete znanost i poeziju? Dođe li Vam poezija kao odmor od znanosti?

U biti, situacija je potpuno drugačija. Poezija, književnosti, pa i umjetnost vrlo često mi je instrument za bolje razumijevanje situacija koju proučavam. Moji znanstveni tekstovi su vrlo često isprepleteni referencama na umjetnička djela. Milan Kundera je u svojoj studiji o romanu naglasio kako su romanopisci uhvatili duh vremena, srž društvenih problema i stanja puno prije nego što su do njih došle znanstvene teorije. Pisac u tom smislu ima određenu prednosti neposrednostikoja dopušta situaciji da sama otkriva svoju ideologiju. Stoga poeziju i znanost ne razdvajam. Primjerice, koliko god netko imao duboke uvide u političku teoriju autoritarnih režima, teško može obuhvatiti nijanse i neposrednost uvida koje nalazimo u romanima Georgea Orwella ili Aleksandra Solženjicina, poeziji Ane Ahmatove ili Wisławe Szymborske, da navedem samo neke. Moja osobna poezija je također pokušaj da objasnim ono što promatram, jedan drugačiji instrument razumijevanja od znanstvenog pisma, ali svakako vezan.

Gledajući Vaš znanstveno-obrazovni opus, reklo bi se kako ste poprilično svestrana osoba. Diplomirali ste filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu te paralelno s njime sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu. Svojevremeno ste, u tadašnjem Nacionalovu izboru, bili izabrani među najbolje studente u Hrvatskoj. Kao istinski ljubitelj mudrosti, kakvu ste vezivnu nit pronašli u spomenutim studijima?

Kada sam kretao na studij osjećao sam doista veliku želju za znanjem. Možda zvuči pretenciozno ili neuvjerljivo, ali studiji koje sam upisao su me vrlo brzo fascinirali. Čovjek sam koji voli nove ideje pa je sve to za mene predstavljalo jedan veliki arhipelag novih i zanimljivih područja koja sam želio otkriti i povezati. Odabrao sam studije koji pokrivaju vrlo širok spektar iskustva pa mi je doista bilo užitak čitati i učiti, iako je to vuklo za sobom i većinu ljeta provedenih u Zagrebu u pripremama za jesenske rokove. Što se tiče paralela, čini mi se da su paralele zapravo prirodne i da više truda treba da se one ignoriraju nego opaze. Uzmi, primjerice, problem religijski inspiriranog nasilja. Meni je potpuno samorazumljivo da pri analizi tog problema koji je kompleksan i višeslojan valja kombinirati teološko-religijsku i sociološku analizu. Naravno, ako se pritom netko bavi religijskim tekstovima i interpretacijom, teorija književnosti pruža dodatne analitičke alate. Po pitanju društvenih fenomena ta tri polja vrlo često konvergiraju jer se bave predmetima ljudskog iskustva. Drugim riječima, koristim znanja iz različitih područja kao fotografske leće različitih konfiguracija pomoću kojim mogu pristupiti predmetu istraživanja. Svaka od tih slika je uvijek djelomična i fragmentarna, ali u kombinaciji proširuju horizont razumijevanja.

Kao doktorand, podržan od belgijskog Fonda za znanstveno istraživanje (F.R.S-FNRS), koji radi na sveučilištima Leuven i Louvain la Neuve, istražujete pitanja religije, identiteta i kolektivnih sjećanja. U kojoj je fazi izrade Vaša doktorska disertacija?

U finalnoj fazi. Trenutno gotovo isključivo radim na završavanju doktorske teze. Kolektivna sjećanja su mi svojevrsni relej koji povezuje situacije konflikta i aktivnosti koje nakon njih slijede. Pojednostavljeno rečeno, kolektivna sjećanja se razlikuju od povijesti po tome što ih ljudi doživljavaju kao egzistencijalno važne. To je jedan oblik organski življene povijesti koja se ne prenosi samo knjigama i edukacijom već i obiteljskim pričama, medijima, komadićima informacija koje čujete u društvu, komemoracijama, razmjenom iskustava. Nažalost, teme koje dominiraju kolektivnim sjećanjima su tragedije i patnja. Pragmatično gledajući, to je potpuno shvatljivo jer pomoću njih grupe izgrađuju jedan okvir solidarnosti među svojim članovima i pokušavaju dati ”smisao” traumi koja ih je zatekla. Međutim, u isto vrijeme dok se gradi taj zajednički krug empatije između članova grupe, postoji neprestana opasnosti da se prema vani, prema drugim grupama, napravi zid. Prva faza izgradnje kolektivnih sjećanja je faza rekonstrukcije tijekom koje kolektivstvara zajedničku priču pitajući se ”Što nam se to dogodilo?” Naravno, jednom kada se trauma rekonstruira, ona spontano poteže pitanja motiva i razloga kao što su: ”Zašto se nama to dogodilo?”, ”Tko nam je to učinio?” i slično. Svaka grupa pritom smatra da je sjećanje važno jer se pomoću njega mogu zaštiti buduće generacije od ponavljanja istih grešaka. Sjećanje je na neki način štit koji ih ima braniti od budućih zala. Međutim, upravo tu stvari postaju komplicirane jer se sjećanje na prošle traume vrlo lako iz štita može pretvoriti u mač. Zašto je to tako? Postoji više razloga. Prvo, kolektivna sjećanja su nešto u čemu sudjeluje velik broj pojedinaca pa se zbog ekonomije komunikacije pojednostavljuju. Često znaju poprimiti formu u kojoj nema nikakve nijansirane povijesne analize već se tu nalaze samo osnovni elementi otprilike po sljedećem modelu: žrtva (mi), počinitelji (oni), objekt (zločin), motiv (mržnja protiv nas), pouka (izbjegavati njih). Kada se stvori nova situacija društvenih nemira takva sjećanja lako postanu razlog za preventivni napad i tako se onaj univerzalni ”Nikad više ovakvo zlo ikome” prevede u ”Nikad više nas oni neće ugroziti”. Osobita opasnost se javlja onda kada se taj Drugi konstruira ne kao neprijatelj već kao vječni neprijatelj. Razlika je u tome što s neprijateljem možete imati konflikt oko trenutnih interesa, ali se jednom možete i pomiriti. Vječni neprijatelj je, s druge strane, netko s kime nikad nema zajedničkog života. Drugi razlog zašto sjećanja na tragedije mogu postati opasna sjećanja sastoji se u sklonosti svake grupe da svoje zločine ili zaboravlja ili relativiziradok zločine drugih naglašava kao njihovu temeljnu karakteristiku. Metaforično govoreći, naši receptori za bol postaju selektivni. Zaključak bi bio da sjećanje na tragedije, samo po sebi, nije nikakav siguran zalog bolje budućnosti ako se uz njega ne uključi i stalna etička briga o načinima na koje se to sjećanje stvara, proširuje i dijeli. Sjećanja na tragedije su ambivalentna, ona su na neki način i nasljeđe i nasljedna bolest koja iziskuje neprestanu brigu. Primjer te brige je proširenje spektra sjećanja prema unutra i prema vani pri čemu se pamti ne samo ono što nas drži skupa već i ono što nas optužuje. Naveo bih tri temeljna pitanja kojima bi se svaka grupa koja je proživjela trauma trebala voditi: 1) ”Postoje li, uz naše rane, i ozljede koje smo nanijeli drugima?”, 2) ”Priznajem li patnju drugoga kao legitimnu patnju?”, 3) ”Koji je konačni horizont moga/našega sjećanja?” Dakle, iako krećem od kolektivnih sjećanja, u konačnici preko njih dotičem teme identiteta, suživota, oprosta i pomirenja. Naravno, tu postoji i jedan dodatni sloj koji istražuje uporabu religijskih simbola u konstrukciji kolektivnih sjećanja na tragedije, ali i religijskih vizija sjećanja.

Kakvi su Vam planovi za budućnost?

Što se tiče budućnosti, prijavit ću post-doktorsko istraživanje na jednu zanimljivu temu, ali o tome ipak ne mogu govoriti jer je projekt još u izradi. Međutim, moram priznati da općenito imam otvorene planove. Volio bih ostati raditi u akademskom svijetu, ali ako me put odvede i u nekom drugom smjeru, shvatit ću to kao neku novu priliku.

Koliko ste vezani za rodni kraj?

Zavičaj je mjesto od kojeg se čovjek nikad potpuno ne izliječiš. Općenito se smatram kozmopolitskim duhom i osjećam se iznimno ugodno u Belgiji. Ne bih rekao da patim od neprestane nostalgije, ali postoje trenuci u kojima se slike same vrate, skoro kao neki zaboravljeni refleks. Na sličan način kao što u licima ljudi uvijek opažamo crte svojih roditelja, braće, sestara, bliskih ljudi, tako i gradovi imaju crte ili događaje koji me vrate u zavičaj na nekoliko sekundi dok ponovno uhvatim korak s nekim drugim vremenom. Ima tome nekoliko tjedana, u Bruxellesu je puhala bura. Inače se to rijetko događa. Potpuno nesvjesno, kao Proustov kolačić umočen u čaj, to kretanje zraka vratio me kratko u Hercegovinu.

Iskusili ste procese obrazovanja u nekoliko europskih država. Kakva su Vaša zapažanja o bh. obrazovnom sustavu?

Što se tiče obrazovnog sustava, moram priznati da nažalost nisam imao vremena podrobnije čitati o tome, tako da su moji sudovi sigurno nedovoljno informirani. Općenito govoreći, čini mi se da je temeljni problem obrazovnog sustava (ne samo u BiH već i u široj regiji) manjak autonomije učenika i naglasak na odgovorima. Zvuči nelogično, ali odgovori, iako točni, mogu biti potpuno beskorisni. Oni nemaju nikakve svrhe ako ne znate na koja pitanja odgovaraju, tj. što je bio izvorni problem koji je potakao ljude da dođu do tog odgovora. Primijetio sam bezbroj puta da učenici i studenti znaju izrecitirati napamet niz teorija, ali uopće ne znaju zašto su one uopće bile smišljene. Onda ti odgovori ostaju lebdjeti u zraku kao oblaci iznad stvarnosti. Kakve koristi ima to što netko zna izreći, primjerice, Hobbesovu teoriju društvenog ugovora ako ne zna na koji društveni problem ona odgovara? U Adamsovom “The Hitchhiker’s Guide to the Galaxy” ima ona sjajna scena u kojoj superračunalo nakon 7 i pol milijuna godina računanja daje odgovor na “konačna pitanja života, svemira i svega drugoga.”Odgovor na sva ta pitanja je broj 42. Razočarani Loonquawl pita zar je to sve što računalo može reći na što računalo odgovara: ”Provjerio sam vrlo podrobno, i to je definitivno odgovor. Da budem potpuno iskren s Vama, mislim da je problem u tome što nikad niste znali što je pitanje.” Postavljanje pitanja je jednako važno, ako ne i važnije, od znanja odgovora. Sjetimo se da je u staroj Grčkoj mitski pogled na svijet već imao sve odgovore. Trebalo je čekati dolazak filozofije da bi se postavljala prava pitanja koja su onda izazvala nove odgovore. U osobnom radu s učenicima i studentima ne bih nikada inzistirao na odgovorima koji nemaju svoja pitanja, na uskličnicima koji nemaju svoje upitnike.