Home Društvo Marina Radoš – Izgubite glavu, dok je još imate!

Marina Radoš – Izgubite glavu, dok je još imate!

SHARE

Samo jednom u životu nisam poginula. Prijateljice su mi rekle – nije pametno. Rekla mi je provincija da nije pametno. Ženski časopisi i ženske serije su potvrdile teoriju – nije pametno. Ne pogibaj. Rekla sam mu – naravno da te ne volim. I on je meni isto to rekao. Mislila sam da se te večeri srušio samo jedan, moj svijet, ali se srušio i njegov. Prijatelji su mu rekli – nije pametno. Rekao mu je grad da nije pametno. Muški ego i iskustvo pametnijih su mu potvrdili – nije pametno.

Nekoliko godina kasnije razgovarali smo telefonom. To pogotovo nije bilo pametno. Sjedila sam na svom balkonu u Mostaru, prvi put potpuno svjesna da će proći još 50 godina života na planeti, a da mi više ništa nećemo moći napraviti zajedno. Tu večer sam umrla.

Jebeš ga. Rodiš se. Od tebe očekuju da dobiješ prvi zubić sa sedam mjeseci, a da prohodaš sa 11. U školi bi trebao razvaljivati sa sedam, te odabrati najbolje za sebe već sa 14. Poslije srednje škole, očekuje se, dobar fakultet, dobre ocjene, diploma i traženje veze za državni posao – jer, ništa osim toga NIJE PAMETNO.
Ti sve poslušaš. Pametno je poslušati. Dobiješ diplomu, posao, kredit i bračnog druga. I opet ideš u krug, sve tvoje želje jednostavno – nisu pametne bog te.

Dobiješ dijete. Od njega očekuješ prvi zub sa sedam mjeseci. Hodanje s 11. Od njega i sve djece na planeti očekuješ da žive po tom templejtu gdje svi znaju što je pametno, osim tvog srca i tvog mozga.

Što se desi na kraju?

Sad ću vam reći.

Dobiješ rak. Već si star i svima oko sebe si zagorčao život. Pametno je, opet, ono što su drugi rekli da je pametno. Provodiš posljednje dane svog života u bolnici, dok oko tebe jecaju i vrište oni s istom dijagnozom. Doktorima i sestrama je odavno pun kurac jecanja. Oni to gledaju svaki dan.

Kroz prozor mostarske bolnice vidiš grad. Svijet. U bunilu vidiš ljude, zemlje i događaje koje si htio za sebe. Vidiš sve ono što si odbacio, sve ono što si eliminirao jer – nije bilo pametno. Kad umreš ubace te u neku sivu hladnjaču i čekaju da po tebe dođe sanduk. Nema te više, a za deset godina nitko te i ne spomene.
Da se vratim na svoje umiranje s početka priče.

Nije pametno pogibati za ljubav. Za ideal. Za ljude, gradove, planetu i događaje. Baš zato i treba poginuti. Baš zato treba izgubiti glavu jednom, napraviti ono što ti govori tvoja neiskvarena priroda koju ušutkuju pravila nesretnih ljudi koji nikad za ništa nisu poginuli.

Te večeri kad sam umrla, odlučila sam poginuti svaki sljedeći put. Poginula sam i ljetos. Jako boli kad pogineš, pogotovo kad te upucaju u leđa. Ali ništa ne boli kao umrijeti, godinama kasnije, kriv i dužan zato što nisi poginuo na vrijeme.

Lakše je sto puta izgubiti glavu, nego jednom umrijeti i čekati cijeli život da te strpaju u hladnjaču.

Samo jednom u životu nisam poginula. Prijateljice su mi rekle – nije pametno. Rekla mi je provincija da nije pametno. Ženski časopisi i ženske serije su potvrdile teoriju – nije pametno. Ne pogibaj. Rekla sam mu – naravno da te ne volim. I on je meni isto to rekao. Mislila sam da se te večeri srušio samo jedan, moj svijet, ali se srušio i njegov. Prijatelji su mu rekli – nije pametno. Rekao mu je grad da nije pametno. Muški ego i iskustvo pametnijih su mu potvrdili – nije pametno.