Bilo je, za to doba, sasvim obično proljetno popodne, te 1943. godine kad je Lazar Marić kročio na željeznički kolodvor u Mostaru. Užurbanost i kaos na ulicama ratom zahvaćenog Mostara osjećali su se od rane zore i neumoljivo su se ponavljali svaki dan. U nekim drugim vremenima taj isti kolodvor predstavljao je mjesto susreta i rastanaka, netko bi uvijek putovao, netko bi ga ispraćao, a kad bi se taj ili netko drugi vraćao, opet bi se netko našao tko bi ga dočekao.
Lazar nije znao za te prizore. Imao je četrnaest godina i nikad se nije vozio vlakom. Danas je prvi put kročio na jedno ovakvo mjesto, a volio bi da nije. U rukama nije pridržavao putnu torbu niti je popravljao košulju pred sami polazak vlaka. Ni torbu ni košulju nije imao jer ono što je nosio na sebi više bi se moglo opisati kao prnje, a torba je bila nepotrebna stvar jer u nju se nije imalo što spremiti.
Niti je očekivao da ga itko isprati jer svi njegovi su se spremali otputovati. Stajali su pomalo nervozno oko sredine perona, cijela obitelj, njih sedmero, i čekali vlak da ih nekamo odveze. Odredište se tražilo odavno, a jedini kriterij je bio da tamo kamo se putuje ima što za pojesti. Netko je nedavno spomenuo Srijem, a onda je otac, kao glava obitelji, tako i odlučio. Ide se pa što bude. Ne znaju ni gdje je to ni kako izgleda, ali ovdje sigurno nije bolje moglo biti. Vlast im je dala besplatan prijevoz i to je bilo najviše što su mogli učiniti za njih u tom trenutku.
Samo putovanje je uskoro pokazalo svoje pravo lice. Nakon samo par sati vožnje, negdje prije Jablanice, morali su izaći iz vlaka i nakon dužeg čekanja, put nastaviti kamionom. Razlog je bio taj što su prije par mjeseci neki banditi digli u zrak most na Neretvi. Tako se pisalo i pričalo, a Lazar je vjerovao u to kao i u kruh u Srijemu. Pruga je bila uništena i vlak je potpisivao kapitulaciju nedugo nakon svog polaska. Prešli su u kamione koji su ih dočekali. Prespavali su na Ivan planini, a onda dalje. Nakon punih sedam dana dođoše u Srijem, u Inđiju. Neka zemlja sasvim drugačija od one iz koje je pobjegao, ustvari iz koje bježi već od prošle godine jer je i Mostar samo prolazna točka na tom putu.
A sve je započelo prošle godine na Miholjdan kad su navrat-nanos pobjegli pred četnicima sa Stjepan Krsta u Čule pored Mostara. U to doba vrijeme se baš tako označavalo, precizni datumi nisu igrali neku veliku ulogu u svakodnevnom životu. Za to su postojali svetci, oni crveni datumi u katoličkom kalendaru. Miholjdan je bio jedan od tih datuma. A redali su se još Gospojina, Svisveti, Božić, Uskrs, koji je, doduše hodao tamo-amo, ali su se ljudi ipak po njemu ravnali. I cijela godina bi stala između tih datuma. I rađanja i poslovi su se vezali za te svetkovine, pa kad bi netko bio upitan kad je rođen, redovit odgovor bi bio „Ogospojini“ ili „Zasvisvete“. Precizniji datum bio bi sasvim suvišan. Tad je prvi put vidio i Mostar, iako je bio udaljen od njegova sela samo kojih dvadesetak kilometara. Sva njegova putovanja do tada su išla na drugu stranu, prema Nevesinju i Morinama, planini na koju su gonili stoku na ljetnu ispašu. Na drugu stranu ga nitko nije slao ni vodio. Te jeseni i zime zavladala je velika epidemija tifusa, pa ni Lazara nije zaobišla cijela procedura oko toga. Međutim, on je nekako vješto izbjegavao ubitačne strelice bolesti pa nije obolio od tifusa.
Ali ipak je s cijelom svojom obitelji bio odveden u neku vrstu karantene u jednu školu u Mostaru i tamo je presjedio i preležao mjesec dana. Nikad poslije nije ni pokušao duže boraviti u školi, ali slova i brojke savladao je bez problema. Ni u ludilu se nije moglo dogoditi da napusti taj smještaj ni on niti bilo tko drugi koji se zadesio unutra. Oni koji su umrli, bili su iznošeni, a na njihova mjesta su kao preko veze odmah dolazili neki drugi ljudi. Nisu to bila mjesta, pravo rečeno, to je bio samo komad poda i ništa više.
Ni sam nije znao što ga je više mučilo – glad ili strah od bolesti ili prisilni boravak. Poprilično je opao i propao,ali nikome se nije imao žaliti. Svaki dan bi dobivali neku polujestivu kašu i komad kruha dva puta i to je bilo sve. S njegove lijeve strane ležao je poprilično težak bolesnik na samrti i slabo je mogao jesti. Lazar je znao da umire i da mu spasa nema pa je više puta pomišljao bi li pojeo njegovu porciju, kad ovaj jadnik ionako ne može jesti. A što, opet pomisli, ako ovaj prizdravi pa upita gdje mu je kruh, što onda!? Odustao je od svojeg nauma, a jedno jutro su mrtvaca iznijeli, a časna sestra je uredno kruh uzela i vratila u kuhinju. Kao i svaki put dotad! Ni danas se Lazar ne može sjetiti koliko puta mu je taj kruh pao na pamet. Nakon mjesec dana, kako nije obolio, pustiše ga iz te karantene. I evo ga u toj Inđiji, u Srijemu, sa svojih petnaest godina i kojih četerdesetak kila.
Lazar nije znao za priču kako kočijaši puno psuju, a i da je znao, ne bi ga briga bilo. Nikad nije psovao. Jednostavno je dobio posao kočijaša u tvornici za preradu lana u toj istoj Inđiji („ko joj ime dade“, pomišljao je) i bio je na pragu novog života. Jest da je kočijom prevozio lan u tvornici, a ne neku finu gospodu, ali kočija je kočija, a s njom je i bolji život sramežljivo provirivao. Poslije se hvalio da je sa svojih šesnaest vozio prvu jurilicu kakvom se malo tko u to doba mogao pohvaliti. Od ranog jutra prevozio je lan, noću timario konje i pomalo odmarao i za godinu dana osim mizerne, ali kakve-takve plaće, sakupio još i tridesetak kilograma. Dočepao se kukuruza i pšenice kao dijete šećera pa se tjelesno oporavio. Doduše, on ni kao dijete nije znao za šećer jer je to bila namirnica koja se, ako je i bilo, držala pod ključem. Sjeća se da je njegov otac prodavao janjce koje su uzgajali po četerdeset tadašnjih dinara, a za kilogram šećera trebalo je dati dvadeset. Nije ni čudo, veli, što je šećer bio pod ključem. A kocka šečera ostala sinonim velikog poklona!
Negdje sredinom 1946. odluči se on vratiti u svoju Hercegovinu. Svi njegovi su se vratili, osim brata koji je nestao u ratu. Već je zaradio nešto novaca te se tad, kao osamnaestogodišnjak prijavi u ured za izbjeglice da mu se osigura prijevoz za povratak. Država je, naime, donijela uredbu kojom se svim raseljenim osobama omogućava besplatan prijevoz pri povratku u svoja mjesta. Vidi zgode, pomisli on, bivša me država besplatno dovezla, a ova me besplatno vraća. Ali problemi nastaše odmah u startu. Kako je Lazar odlučio kupiti tonu kukuruza od svoje ušteđevine i povesti to bogatstvo sa sobom, jer u Hercegovini se nije imalo što jesti, trebalo je naći i odgovarajući prostor u vlaku i dogovoriti datum povratka. Uzalud je tražio i molio mjesto u vlaku, mjesta jednostavno nije bilo za njegovu prtljagu.
A onda je jedna oveća novčanica otključala vrata vagona a ona sama završila u džepu druga iz partije i kukuruz se odvezao na jug. I pomisli jednoga dana Lazar da je to – to. Seljenja su zauvijek iza njega. Po naravi miran i povučen, skrasio se u svom kršu i nastavio miran život. Oženio se, kaže, kao jako stari momak od dvadeset sedam godina. Tad su se svi ženili i udavali, a ne kao danas. Tko se sam nije mogao oženiti, drugi bi mu curu našli i stvar je bila gotova. Ne pamti, kaže, da se netko nije oženio, a da ga je on znao u selu.
Kad je počeo ovaj zadnji rat, Lazar je već nakupio fine godine, ali nije se to moglo vidjeti na njemu. Evo opet one vojske pred kojom je bježao kao dijete. Dođoše u njegovo selo neki strani ljudi, kažu da su četnici, ali osim kokardi i petokrake nose. Netko ovo, netko ono, ali svi se isto zovu. Odluči Lazar ne ići nikud, već ostati u svojoj kući pa što bude. Žena Anica i on. Nisu ga odveli u logor, rekao je vojni kapetan da stare ne diraju. Malo se Lazo ljutnu na tu izjavu, proglasiše ga starim, ali uskoro shvati da je dobro prošao. Nekad se isplati biti i star. Međutim, nakon pola godine, kad su svaki dan počele padati granate, odluči sa svojom Anicom ipak otići. I nađe se Lazar opet u staroj priči. Malo su okolnosti drugačije, ali već je, kaže, gledao ovaj film. Iz okupacije dođe on pravo u hotel u Dubrovnik.
„Be kategorija“, priča kroz smijeh. Kod sina, koji tu već duže živi i radi. Izbjeglištvo, ali nema tifusa, a ni kočije se više ne voze. Kad je kao dijete pobjegao iz svog sela, pomislio je da se više nikad neće tu vratiti i živjeti. Ali vratio se. Kad je sad pobjegao iz istog razloga, razmišljao je da će ovo potrajati par mjeseci i da će se opet vratiti. I nije se vratio. Eno ga u Čibači, sad će mu devedeset. Kao momak, omanju vreću cementa još ponese. Udovac! Nije puno lutao svijetom, a pet država je promijenio. Od tih pet, tri su nestale, a ove dvije živuće, jedva krpe kraj s krajem. Đed Lazo zdraviji od njih !
Rekao bi čovjek – sad je dosta, što si selio –selio. Sjedi tu gdje jesi i tu ćeš i ostati. Međutim, apsurd je što Lazo nije završio svoj migrantski put. Kad ti Bog zacrta da ćeš biti putnik, onda ćeš to i biti. Jednog dana, kad đed Lazo umre, a umrijet će kao i sva ostala čeljad, odvest će ga u njegovo selo, onaj Stjepan Krst negdje s početka priče. Je li to selidba ili samo konačni povratak, dalo bi se pričati.Tamo će ga sahraniti i valjda zauvijek ostaviti čovjeka na miru. Jer, grobno mjesto u Župi, kao i većina doseljenika još uvijek nema, a tko zna kad će i biti.
I još nešto, Lazar nije Marić, kako ste čitali cijelo vrijeme. Doduše, tako se piše, ali se čita kao da ima u prezimenu dugo, ili dvostruko i (Mariić). Da ne bude zabune. U selu do Stjepan Krsta žive Marići, ali oni su obični Marići, a Lazar nije taj.
