Prilično dugo se zadržala u splitskoj Bokeriji gdje je radila kao pastry chef, a pokrenula je i svoj brend “Neka jedu kolače”. Ovog puta Ivana mi je pričala o svojoj posljednjoj norveškoj avanturi. “Ne mogu vjerovati da me žena (norveška prijateljica Marit) nagovorila da se okupam u moru temperature 9 °C! Uskočila sam na minutu i pol, nakon čega mi se naša zima činila smiješnom!” kroz smijeh se prisjećala Ivana. Iako smo išle u ribolov i bome imale sreće s jastozima, Marit me zamolila da joj skuham nešto “naše”, a posebno ju je osvojila peka! I riječ na riječ, došle smo do toga kako nisam bila “kod njenih” i probala peku Ivina ćaće Hrvoja.” “Moja ti! Pa morate doć na jedan nedjeljni ručak da vidiš kako to kod nas ide!”
Prava spiza
Nije me trebalo mnogo nagovarati pa smo se tako već sljedećeg tjedna našli u Klobuku, malom mjestu u blizini Ljubuškog. Iako mnogo putuje, Ivana najviše voli doći kući na “pravu spizu”. Inače, baš okolica Klobuka jako je bogata vodom pa u neposrednoj blizini istoimene planine koja je dobila naziv po šeširu (kakvog je i oblika) postoji sedam izvora pitke vode. Blagonaklona klima i plodno tlo pogoduju uzgoju brojnih kultura, ali dolaskom u Hercegovinu na meniju je apsolutno nezaobilazna raštika. Osim toga, ovdje se tradicionalno bere divlje zelenje poput pariča, komorača, šurlina, maslačka, kokošje voljice i štavelja. Priprema se kao i raštika, na malo maslinova ulja, a može se ubaciti i malo suhog mesa, dok će posebne zazubice napraviti komad bravetine. “Trebamo li još nešto kupiti za sutrašnji ručak?” pitam Ivanu dok skrećemo prema Vrgorcu. “Ništa! Ćaća ima sve pod kontrolom, a i moramo vidjeti što ćemo sve spremati!”
Nedjeljni ručak važan je događaj u njihovoj obitelji, a uvijek se napravi malo više jer uvijek netko “naiđe”. Pri samom ulasku u kuću krenuli su se kovati planovi što će se sve naći na stolu. “Ćaća će raditi peku, tu nema govora, Lilja (mama) će zamijesiti domaći kruh, a možemo ga stavit i ispod saća. Anita voli burek tako da će ga doć napravit kuma Mirjana koja je pravi maher za to! Napravit ćemo i puru s lučnicom jer Mićo ne jede meso pa da se i on osladi i još nešto slatko!” nabrajala je Ivana. “Neće nam to biti previše?” pitala sam u nevjerici. “Kakvi previše!” uzviknula je teta Ljilja i krenula brojati. “Bit će nas desetak, možda malo više!” i lakim korakom poput balerine krenula raditi tortu od malina. Nakon što smo definirali sve delicije koje će se naći na stolu, krenule su pripreme.
Gospodin Hrvoje otišao je u Bugojno po planinsku teletinu za peku, a mi smo otišli do starog mlina po puru. Inače, odmah pokraj vodopada Koćuše u sklopu istoimene konobe nalazi se mlin 120 godina star u posjedu obitelji Čuljak-Marić koji je i dandanas u funkciji. Iako u neposrednoj blizini Klobuka nismo dugo mogli uživati u ovoj divnoj oazi mira, s obzirom na to da su pripreme za ručak već bile u punom jeku.
Dobra organizacija
Pura s lučnicom ili lučenicom tradicionalno je jelo ovog kraja koje se nekad davno jelo barem jednom tjedno jer su se purom nekad čistili zubi. Kad voda zakuha, mora se smiriti, a zatim se stavlja pura. Kuha se dobar sat, nakon čega tek počinje prava muka. “Puru treba dobro izmiješati, a nekad su znali reći kako je teže napraviti puru s lučnicom nego rodit!” rekao nam je gospodin Hrvoje dok je vješto pripremao našu puru.
“Bitno je da imate i dobrog kiselog mlijeka, evo nama je donijela kuma Marina, koja i sama radi proizvode od kravljeg mlijeka!” dodao je pa otišao provjeriti peku. Kad se maslac karamelizirao, miče ga se s vatre, zatim stavlja češnjak (bijeli luk) pa kiselo mlijeko, a kad se sve lijepo prožme, velikodušno se prelije pura. Tako pripremljena pura služi se u velikoj drvenoj posudi, “čanjku”, iz koje se potom služi u manje drvene zdjelice.
Što se tiče slatkog, Ivana je s mamom napravila hurmašice po receptu babe Milke. “Ma, to je za čas gotovo! Kad sam bila u Meksiku, vlasnik restorana tražio me da napravim nešto naše i ja sam pripremila hurmašice. Mama ih je uvijek radila kad smo se braća i ja zaželjeli slatkog u studentskim danima pa bi ih poslala busom za Zagreb!” otkrila nam je Ivana pa smo se skupa uputile vidjeti kako peka napreduje.
Prokljuka, vršnik, pokrivač, čripnja, crepulja, sač, cripnja ili peka, kako je tko naziva, omiljeno je jelo ovdje, kao i u krajevima Dalmacije, ali i Istre i Kvarnera. Najbitnije je da meso rastranširate na manje komade pa ga dobro posolite i popaprite. Možete dodati i malo pancete.
Na krumpir položite meso, a sve treba podliti dobrim bijelim vinom. “Ne može ti jelo ispast dobro ako stavljaš loše vino, zato sam ja podlio našom žilavkom (autohtona hercegovačka sorta grožđa)!” rekao nam je Hrvoje. Uz dobro meso i vino, posebno je važan žar, tako da na njega posebno obratite pozornost.
Obiteljska energija
Kako je otkucao jedan sat iza podneva, svi smo zajedno sjeli za pažljivo postavljen stol za koji je bila zadužena najmlađa kći Marija i krenuli s gozbom. Izluđujući miris tek pečenog kruha tete Ljilje, bogovska peka gospodina Hrvoja, čaša dobrog vina, Ivine hurmašice i pura s lučenicom oborili su nas s nogu.
Ali možda nas se nisu dojmili čak ni ti svi okusi koliko ta obiteljska energija i zagrljaji kao da smo skupa cijeli život.
