Puno je problema koji imaju kočioni faktor kad je u pitanju ekonomski razvoj Bosne i Hercegovine. Uz nestabilnu i kompleksnu političku situaciju koja prednjači u destrukciji razvoja, niz je još drugih faktora koji doprinose lošijoj ekonomskoj situaciji ove zemlje. U ovoj zemlji je dosta toga naopako i politika ne zna ili neće prepoznati prioritete djelovanja. Mi gradimo moderne autoceste a naš školski sustav nije sposoban ‘izbaciti’ kvalificiranu osobu spremnu za tržište rada.To je isto kao da gradimo kuću s lošim temeljima jer školstvo i obrazovanje su temelj bogatog i naprednog društva.
Jedan od važnih čimbenika koji bi planirano mogli napraviti ekonomski bum je svakako reforma školskog sustava ili obrazovanja koje je trenutno na vrlo niskim granama. Naravno, da se ovdje ne misli na obrazovni kadar koji prenosi edukacijske informacije učenicima nego na sustav školovanja koji u BiH malo ima smisla. BiH sigurno ima nastavni kadar koji bi bez većih poteškoća mogao provesti reformu obrazovanja ukoliko bi je netko pokrenuo, piše ABCportal.info.
Reformu školstva bi trebalo provesti od dna do vrha iako bi bilo zločesto reći da naši studenti danas na kraju svojeg obrazovanja nisu vrhunski obrazovani i svakako čine veliki potencijal ovog društva i ove zemlje. Visokoobrazovani kadrovi ipak čine samo jedan dio mozaika u sferi obrazovanja.
Ali ako pogledamo tržište rada i trenutne ali i buduće potrebe istog, može se primijetiti što je danas tražena roba na burzama rada kako u Europskoj uniji tako i u zemljama okruženja. To je zapravo cijela filozofija koju bi trebalo slijediti, ne zbog tog da nam kvalificirani ljudi odlaze nego zbog našeg prosperiteta i razvoja. Kod nas je veliki problem da se nitko od učenika osnovnih škola po završetku osnovnog obrazovanja ne želi ‘od dragosti’ upisati u strukovne škole sa zanimanjem.
Što je to tako i kako učenike primamiti da postanu majstori svojih zanimanja?
Mi smo danas u situaciji da iz naših srednjih škola ne izlaze kvalificirane osobe koje bi mogle preuzeti gospodarstvo i brži razvoj zemlje. Naravno također, ovdje se ne misli da su učenici krivci što završavaju svoje srednjoškolsko obrazovanje a da nisu spremni za tržište rada gdje bi morali pokazati obučenost za svoje zvanje.
Kriv je sustav obrazovanja koji će mladog budućeg električara kroz tri godine obrazovanja spremiti ‘nekom’ na štemanje zidova ili kuhara nekom na guljenje krumpira i pranje suđa. Ako doista želimo kvalificiranu radnu snagu onda je ne možemo dobiti bez značajnih financijskih ulaganja. U obrazovanje se mora ulagati i to vidljivo. Strukovne škole moraju imati radionice u sklopu škole sa pravim majstorima svojeg zanata. Istina da to košta ali košta i još milijun drugih možda bespotrebnih stvari na što država troši novac pa za takvo nešto nema opravdanja.
Školstvo ili obrazovanje je u svakoj razvijenoj zemlji vrlo visoko na ljestvici prioriteta dok je u nas na samom dnu. Politika (država) mora shvatiti da će ulaganjem u obrazovanje vrlo brzo ubirati plodove koje će zasigurno vraćati takva ulaganja. Kada bi pokrenuli reformu obrazovanja u pravom smjeru mi ne bismo znali što uraditi od svih tih zainteresiranih učenika za razna zanimanja.
Strukovna škola koja nudi raznorazna zanimanja je ekonomski gledano vrlo važna za ekonomiju svake zemlje i kao takvoj se mora posvetiti više pažnje. Jedan je od glavnih faktora koji određuju stagnaciju i li napredak gospodarstva. Neki će sigurno reći da i bogate zemlje nemaju dovoljno dobrih i kvalificiranih radnika pa ih moraju uvoziti, to je istina ali većim dijelom taj njihov ‘problem’ je posljedica prejake i brzo rastuće ekonomije a ne lošijeg obrazovnog sustava. Mi smo još miljama daleko od takvih ‘slatkih’ problema i upitno je sa ovakvim izborom strateški važnih prioriteta kad će nam ti slatki problemi uopće stići.
