Zidovi prošlosti na današnjim ulicama (…ili ”Djeco, je li vi to idete u rat ili slavite malu maturu?”)

Krvavi rat u Bosni i Hercegovini završio je prije nepune 23 godine. Nažalost, rat u mnogim glavama još uvijek nije okončan. Ta gorka istina postaje još oporija kad znamo da ratne parole uzvikuju djeca sve tri zaraćene strane, djeca koja rat nisu ni vidjela ni osjetila. Mržnja se izgleda prenosi sa koljena na koljeno, i ta tradicija očigledno još uvijek neće stati. Dokle? –  piše u kolumni Igor Svrdlin za Moju Hercegovinu.

Nedavno je u Trebinju, zid preko puta Osnovne škole ”Vuk Karadžić”, ”ukrašen” porukama koje apsolutno ne pripadaju generaciji koja ih je ispisala. U neformalnom razgovoru u dvorištu škole, osnovci mi nevoljno rekoše kako su to napisali neki iz devetog razreda. Dakle, djeca koja su rođena 7-8 godina po završetku rata. Porukama se doziva povratak Šešelja, citira stih ratne pjesme Baje Malog Knindže ”Ne volim te Alija zato što si balija”, a djeca su se, iako nisu tada ni rođeni, sjetili i Blera i Klintona kera. Istim sprejom i rukopisom ispisan je i naziv popularnog lokalnog benda Krugovi u žitu, pa ovaj zid dobija jednu potpuno apsurdnu dimenziju. Ako ćemo analizirati ovaj zid, na njemu u 2018. godini nema mjesta ni za jedan natpis sem za fanovski natpis lokalnog benda.

Pošto živimo u nekom paralelnom univerzumu, nažalost, na ovom zidu je svaka na mjestu osim natpisa lokalnog benda, koji u tom paralelnom univerzumu zapravo i ne postoji. U paralelnom univerzumu su još uvijek devedesete, a tada od Krugova u žitu nije bilo ni traga ni glasa. A gle čuda, upravo su momci iz benda ”Krugovi u žitu”, kao jedni od organizatora trebinjske gitarijade ”Mostok”, između ostalih, u Trebinje dovodili ”balije” iz Zabranjenog pušenja i ”ustaše” iz Hladnog piva. Vjerovatno je to za autore ovih natpisa dovoljno jak argument da već sutra prekriže ”Krugove” zbog ”veleizdaje”. Jedina zajednička stvar svih zidova ovih prostora je zapravo ovaj penis, koji će se crtati, koji se crtao i koji se, kao što se vidi, crta i danas. Sve osim Krugova je stvar daleke prošlosti koje se djeca ne mogu sjećati bez pomoći starijih. Tu dolazimo do ključa problema. Djeca nisu kriva, oni su jednostavno ogledalo svojih roditelja, a model ponašanja su našli u mržnji koja im se svakodnevno plasira, kako kroz okruženje, tako i kroz medije. U nedostatku nečega s čim bi se mladi poistovjetili, identificirali, oni, uz pomoć starijih, svoj identitet pronalaze kroz nacionalni identitet oličen u mržnji svega što nije u granicama vlastitog identiteta.

Mladi su ”zaključani” u svojim zajednicama, nemaju mogućnost da upoznaju druge narode i kulture, da putuju, da se druže bez predrasuda, te i tu treba tražiti razloge prisutnog šovinizma kod mladih. A takav razvoj situacije savršeno odgovora glavešinama sva tri konstitutivna naroda. Gledajući ovaj zid, sjetih se još nekih situacija, ne samo iz Trebinja, već i iz Mostara i Sarajeva.

Ne tako davno, vraćao sam se kući i sreo susjeda, momčića od desetak godina, koji se vraćao sa nogometnog treninga. Kroz razgovor sa njim saznah da se nedavno vratio sa nekog turnira.

– S kim ste igrali?

– Razbili smo balije, petardu smo im uvalili. Igrali smo i sa ustašama, njih smo isto dobili, 2:1. Izgubili smo od naših iz Banja Luke. Bili treći na kraju.

– Pa tko je osvojio taj turnir?

– Jebiga… (dječak uzdahnu duboko, pa nastavi) Ustaše osvojile. Ovi naši iz Banja Luke bili drugi.

Upitah ga za koga navija, a on će, kao iz topa: Za Partizan!

– Pa, znaš li ti da su Edo Murić i Edin Vrabac, kako ih ti nazivaš, balije?

– Jok, oni su naši, igraju za Partizan?!

Odustah od daljeg dijaloga shvativši da mladi nogometaš zapravo ništa nije kriv. Sablasna mi je bila pomisao da su u pripremi za taj turnir, treneri možda motivirali djecu pričom o značaju utakmice protiv ustaša i balija. Ako nisu od trenera, djeca su ovu podjelu svakako čula od nekog starijeg, to je definitivno. Nisu djeca ništa kriva!

Prije 2-3 godine, na popularnom Bregovačkom bazenu, koji je zapravo Begov bazen, ali ratne i poratne godine mu promjeniše ime, začuh melodiju gorepomenute pjesme Baje Malog Knindže. Onu o Aliji. Shvatih da su učenici završnog razreda Osnovne škole donijeli razglas i proslavljaju malu maturu. Nakon Baje i Alije, na repertoaru se našlo još par ratnih pjesama. Priđoh slavljenicima.

– Momci, je li vi to idete u rat ili slavite malu maturu?

– Ajd’ odjebi!

I poslušao sam ih. Nisam ih trebao ništa ni pitati, pomislio sam, neka slave kako god hoće.

Prebacujemo se u Sarajevo. Kao student Filozofskog fakulteta u Istočnom Sarajevu, točnije Palama, imao sam običaj otići u Sarajevo tek onako, da prolunjam ulicama rodnog grada. Jednom prilikom, ugledavši neku djecu kako igraju fudbal u avliji, sjedoh na klupu i zapalih cigaretu. Klinci mi priđoše, malo smo pričali, sve dok jedan od njih me ne upita za koga navijam.

– Za Crvenu zvezdu i Mančester Junajted.

Dječak od desetak godina, kad je čuo Crvena Zvezda, poče dozivati.

– Babo, babo, babo!

Nedugo zatim, dječakov otac siđe ispred zgrade.

– Sine, šta je bilo?

– Babo, evo ga ćetnik, navija za Zvijezdu!

– I ja sam sine nekad navijao za Zvezdu.

Mali otrča i plačnim glasom reče:

– Babo, i ti si ćetnik…

Otac i ja razmjenismo par rečenica, nasmijali smo se cijeloj situaciji i rastali se uz osmijeh. I malog su uspjeli inficirati mržnjom, djelovalo je kao da to nije uradio otac, ali netko jeste…

U Mostaru je u više navrata svirao bend HBŠ, ali i bend Antivirus Prepelica, oba iz Trebinja. Jednom prilikom, kad smo na Antifa festu nastupali sa bendom HBŠ, prije svirke se, šetajući, sretoh sa nekim momcima. Bili su u nekim rokerskim majicama. Upoznali smo se, pa im rekoh da ima noćas svirka, pa da dođu, ako hoće.

– A gdje je ta svirka?

– U Abraševiću.

– A ma na kojoj strani?

– Nisam ti siguran za stranu, ali je Šantićeva ulica.

Jedan od njih dobaci:

– A ma to ti je muslimanska strana, nećemo tamo, a i tebi nije pametno ići.

– Što?

– Pa prebiće te Turci!

– Što će me prebiti?

– Pa zato što si naš, Igor.

– Dobro momci, srećno!

Nisam znao šta reći u tom momentu nego glupavo ”dobro momci, srećno”. Kasnije sam gledao u nekom dokumentarnom serijalu da mostarska omladina uglavnom ne ide na suprotnu stranu i to smatra potpuno normalnom i zdravom odlukom.

Vratimo se zidovima. Širom Bosne i Hercegovine, ali i cijelog regiona, periodično osvanu grafiti u kojima se vrijeđaju Srbi, Hrvati ili Bošnjaci. Pročitah da zakon sve te poruke tipa ”Ubij Srbina”, ”Smrt balijama” ili ”Klaćemo Hrvate” ne tretira kao prijetnju jer te poruke nisu nikome direktno upućene, pa samim tim nisu ni prijeteće. Ovi sramni činovi se uglavnom još sramnije tretiraju kao oštećenje tuđe imovine?! Dakle, država na neki način nije spremna ili ne želi da se izbori sa ovim problemom. Očigledno mnogi sa vrha vlasti sve tri konstitutivne nacije BIH dijele stavove napisane na zidovima. Ponavljam, djeca nisu kriva. A netko jeste! I to debelo! Hoće li iko ikad odgovarati za širenje mržnje i vjerske netrpeljivosti? Današnja djeca, koja su već ”popušila” priču o tome kako nitko ne valja nego ”naši”, tko god ti ”naši” bili, će vjerovatno svojoj djeci prenijeti folklorne poruke mržnje. I tu krug vjerovatno neće stati. Prostom računicom dolazi se do zaključka da će se na ovim prostorima, ako se nešto bitno ne promjeni, narednih gotovo sto godina, vrijeđati ”balije”, ”ustaše” i ”ćetnici”. A u tim okolnostima, napretka nema, prenosi Moja Hercegovina.

Foto: N1
Današnji osnovci su, vrlo je moguće, unuci onih koji su ratovali, dakle unučad rata i dalje ratuje, što preko društvenih mreža, što na ulici, ili igranjem globalno popularne igrice ”Call of duty”. Međutim, igranje rata nije rat. Ono što današnja djeca ne znaju je zvuk sirene za opštu opasnost, osjećaj straha, miris baruta i traume uzrokovane strahotama rata. I ne treba da znaju! Ali, neki očito ne misle tako, već se iz petnih žila trude da mržnjom što duže ostanu na vlasti. Vladaoci ovih prostora upravo na taj način zataškavaju stvarne probleme kojima je okružen obični, mali čovjek. Daj im priča o ratu, o neprijateljima, potpiruj mržnju, jačaj nacionalni identitet. Neka pjevaju borbene, manje će misliti na glad, korupciju, kriminal svake vrste i svakodnevno ponižavanje… A možda se baš ti, ljudi na vlasti, plaše izreke Maksima Gorkog, pisca drame ”Na dnu”, koja kaže ”Djeca – to su naše sutrašnje sudije”, pa očajnički pokušavaju od djece napraviti svoju vjernu kopiju kako im sutra, kad odrastu, ne bi sudili. A baš u toj drami, čiji smo akteri već odavno postali, dospjevši na samo dno, jedan od likova, Luka, kaže:

„Svi, mili moj, svi koliko ih ima, žive za nešto bolje! Zato i treba poštovati svakog čovjeka… jer ne znamo ko je, zašto se rodio i šta može da uradi… možda se rodio na našu sreću… da nam bude od velike koristi…”

O poštovanju čovjeka kod nas nema ni govora, ovdje političari ne poštuju pripadnike svog naroda, a tek onoga koji je druge nacije i vjere…

Svjesno ili nesvjesno uvlačenje djece u te ratne igrarije predstavlja najgnusniji čin postratne stvarnosti.

Zidovi ispisani parolama mržnje i netolerancije, koji odišu povratkom u krvavu prošlost zapravo savršeno ocrtavaju zidove u glavama mnogih stanovnika ovog trusnog područja, a u takva četiri zida smo i zarobljeni, izolovani, poniženi i sve više zaostali. Sve dok je tako, mladi će odrastati u ambijentu rata jer izgleda da su ovdašnja djeca već generacijama osuđena na igranje rata između dvaju ratova.

Igor Svrdlin