Cijelo pismo oca koji se borio s postnatalnom depresijom:
Isabelle,
ovo će biti jako teško pismo za napisati, a vjerojatno još teže za pročitati. Ali ne brini, bit ću s tobom kada ćeš ga čitati. Neću dopustiti da ovo saznaš sama; želim biti s tobom kada saznaš ono što ti želim reći. Sada imaš 11 mjeseci, a pišem zato što nikad ne znamo što mi se može dogoditi u budućnosti.
A tema će biti lakša ako ćeš to prvo moći pročitati da bismo zatim o tome razgovarali. Osim toga, želim da sve saznaš od mene, a ne od nekog drugog. Vidiš, kad si se rodila imao sam nešto što bi se zvala postnatalna depresija.
Nisam siguran koliko si stara sad kad ovo čitaš, što znaš o depresiji, i koliko ćeš ju moći shvatiti. U svakom slučaju tu sam da razgovaramo o tome, ili ako sam mrtav tvoja mama će to morati napraviti. U tom slučaju, žao mi je što sam mrtav. Nadajmo se da znaš što je smrt, u protivnom netko od nas će morati objasniti i to. Znači kad god budeš ovo čitala, bit će to jedan zabavan dan. Gdje sam stao? Ispričavam se. Tata voli pričati gluposti i skrenuti s teme. Usuđujem se reći da si do sada već na to naučila.
Ovo neće zvučati jako lijepo, ali prvih 12 tjedana nakon što si se rodila nisam te baš volio. Ovo će biti teško pročitati, ali vrlo je bitno da sam iskren s tobom, čak ako je tu iskrenost teško poslušati. Postojalo je doba kada sam te mrzio. Kada sam požalio što te imam i mislio sam da je moj život uništen jer si se rodila. Znam da je to teško pročitati, ali vjeruj mi, nevjerojatno teško je to i napisati.
Bit ću iskren i reći ti da mi je period kada si bila beba bilo veoma teško. Čak se i ovih dana mučim, nipošto nisam savršen tata. Volio bih da mi je ovo bilo lagano, ali iz kojeg god razloga, jednostavno nije. Ali moraš znati ovo: ti osjećaji nikad nisu bili ono što ja jesam. Vidiš postoji nešto u tati što se zove depresija. Bilo je to u meni dugo vremena i vjerojatno će ostati uvijek u nekom obliku. Ali nikad nisam mislio da će mi pokušati reći kako te ne volim. Znaš, depresija može natjerati osobu da misli o groznim stvarima bez njihove kontrole, može osobu natjerati da se osjeća nesretno, ljuto ili čak gore – natjerati osobu da ne osjeća ništa. A to je meni često činila.
Ništa od toga nije tvoja krivica. Ne želim da osjećaš krivnju za bilo što od toga. Ti si bila nevjerojatna beba, a nadam se bit ćeš i nevjerojatno dijete, ali ništa od tog nije bilo bitno. Mojoj depresiji nije bilo stalo koliko si ti dobra ili loša. Samo mi je govorila da te ne volim i da pobjegnem. Srećom, nisam poslušao. Moj život bi bio sasvim drugačiji da jesam.
Ali negdje duboko, ispod svog tog nesviđanja, straha i depresije, nalazi se ljubav za koju sam znao da postoji, ali samo sam se mučio da je vidim. Ta ljubav, zajedno s podrškom mamice (mamite, mame, mama… postoji toliko verzija) me tjerala da idem dalje. Nadam se da ono što ćemo imati sad, dok ovo čitaš, je divno. Nadam se da se volimo i možemo pričati o svemu i da smo još uvijek zajedno jedna sretna obitelj.
Tko zna, možda nećeš više biti jedinica. Možda ćemo dobiti svoje drugo čak i treće dijete. Možda ćemo tvoja mama i ja biti rastavljeni pa ćemo se viđati svaki drugi vikend. Ako je to slučaj, to je bez veze- Što je razvod? Sada ću morati i to objasniti? Nisam baš dobar u tome. Što god se događa u tvom životu ovog trena, samo znaj ovo: bez obzira koliko je loše bilo tada, uvijek ću te voljeti. Znam da ćeš imati mnogo pitanja oko svega. A htio bih biti netko s kim ćeš moći razgovarati o svemu. Ovo pismo je samo početak razgovora.
Voli te tata.
