Home Društvo “U Ljubuškom se dogodilo nešto, bilo je nevrijeme, jedan bor se izvrnuo...

“U Ljubuškom se dogodilo nešto, bilo je nevrijeme, jedan bor se izvrnuo i za njim sedam lubanja!” – Nepoštivanje stotina tisuća pobijenih

SHARE

Pitaju me u zadnje vrijeme moji prijatelji u Kanadi, ali i oni iz Hrvatske, što je s tobom, zašto je zamuklo tvoje pero, piše Valentina Krčmar u najnovijoj kolumni objavljenoj na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća.

. Pred nekoliko tjedana razgovarala sam s mojim bliskim prijateljem iz Hrvatske, koji mi je po ne znam koji puta rekao kako se moram opet aktivirati, nema zastajanja. Dobro se sjećam tog razgovora, jer zaplakala sam od žalosti radi onog što je moglo biti, a nije, i ja više ne vidim mjesto ni sebi, niti mojim člancima.

Moj odgovor njemu tada bio je strašan i on je zamukao na drugoj strani telefonske žice – baš kao što ćete i vi, prijatelji moji – nije vjerovao mojim riječima zašto ne pišem, zašto šutim i samo tu i tamo zaplačem. Rekla sam mu tada: “Za Hrvatsku se ne isplati umirati, Hrvatska to ne cijeni”. Niti vi, dragi čitatelji, niti on nije mogao vjerovati mojim riječima, a u tim riječima je moja strašna bol za sve što se dogodilo, za ono propušteno, za ono zaboravljeno, za ono neodgovorno što me upravo strašno boli. Nastavila sam s objašnjenjem gornjih riječi, jer te riječi su strašne, ali mislim da su točne, koliko god vi svi sada mislite da ne znam što govorim.

Nema riječi kojima bih mogla izreći koliko volim Hrvatsku. Kad bih mogla odmah bi se vratila, a dokaz koliko mi Hrvatska znači je da mi uglavnom stalno odlazimo “doma”, u Hrvatsku i iako bi mogli vidjeti svijet, mi ostajemo doma, jer srce nas uvijek vuče u Hrvatsku. Kad sam posljednji put odlazila iz Hrvatske, srce mi je bilo slomljeno od žalosti za mladima, koji odlaze; za braniteljima, koji su sustavno ignorirani; za uništenom privredom; starcima, koji kopaju po smeću; za nestalima za koje nitko ne pita – osim obitelji; za stotinama tisuća pobijenih od Bleiburga do Makedonije, koji leže još i danas bačeni po jamama, rovovima, rupama…negdje, kao recimo u Hudoj jami, onda njihove kosti završavaju u kutijama, negdje u mraku…. Srce mi je plakalo za Hrvatskom kakva je mogla i trebala biti, a kakva je???

Neodogovornost prema mrtvima

Kad kažem, “ne isplati se umirati za Hrvatsku”, govorim o našem nemaru, o neodgovornosti prema mrtvima, o nepoštivanju stotina tisuća pobijenih, koje smo prepustili zaboravu – ne mi, jer “mi” – tj. ja, mislim na njih tako često i pitam se kada će doći Vlada koja će se sjetiti svojih svetih dužnosti prema onima kojima dugujemo više od poštovanja, više od zahvale – dugujemo im dostojan pokop, sveto mjesto gdje ćemo moći doći pokloniti se žrtvama; mjesto gdje ćemo moći dovesti svoju djecu i unuke i moći im ispričati što se događalo s ovim malim, ali hrabrim narodom toliko godina, a eto, opstali smo, samo zahvaljujući hrabrim pojedincima, našim braniteljima i dragom Bogu!

Pred nekoliko dana, 19. svibnja ove godine, u misisaškoj crkvi “Hrvatskih mučenika” bila je komemoracija bleiburških žrtava. Nakon sv. mise koju je predvodio pater Ika Mandurić, spustili smo se u dvoranu, gdje je mala, ali vrlo uspješna udruga “Croatian Heritage Association” organizirala komemoraciju bleiburških žrtava uz film “Magnum krimen”. Prepuna dvorana je bila. Nedaleko mene sjedila je moja draga prijateljica, mnogi poznati su bili.

Komemoraciju je otvorio don Ivan Vukšić, naš omiljeni svećenik iz grada Oakvilla, inače delegat Hrvatske Biskupske Konferencije za Kanadu. Donosim vam samo dio njegovog govora, koji kao da je izrekao moje stalne misli, koje ne govorim glasno – a stalno su mi na umu.

Poslušajte njegove znakovite riječi:”

…I nemojmo se čuditi; mi moramo doživjeti pročišćenje. Hoće li Bog dati da dođu oni na vlast koji su kadri istinu reći sebi, svom narodu i cijelome svijetu? Žrtve naših Hrvata vape u nebo da se dostojno pokopaju. Razgovarao sam sa biskupom Milom Bogovićem, koji je sada u miru. Njegova ideja je fantastična, da se napravi jedan svehrvatski grob i da se pokušaju sve te žrtve, za koje još sad znamo, staviti na sveto mjesto u Udbinu i tu pokopati. Ne moramo ići u Bleiburg, ali Hrvati moraju biti svjesni da Bleiburg, to mjesto groblja, moramo ovdje u Hrvatskoj napraviti. I to je naša želja. I to je želja Crkve, i to je želja svih poštenih Hrvata da se dostojno sahrane kosti naših dragih pokojnika. Draga braćo i sestre, nećemo imati blagoslova dok je ovakvo stanje. Neće Hrvatska ići naprijed. I zaista, nije se dogodila lustracija. Ne tražimo nikakvu osvetu, već samo tražimo da pokupimo kosti svojih pokojnika. U Ljubuškom se dogodilo nešto, bilo je nevrijeme, jedan bor se izvrnuo i za njim sedam lubanja! Moje nevjeste i djed i otac!

Draga moja braćo i sestre, Slovenija, Hrvatska, ma od Bleiburga do Makedonije rasute su kosti naših pokojnika, naših djedova, očeva, braće i sestara! Ne možemo ostati mirni, ne smijemo ostati mirni, trebamo nešto poduzeti! Žao mi je zaista da u Hrvatskoj nije sazrelo vrijeme, da su komunisti opet preuzeli vlast i da oni određuju kako ćemo i kada pokapati te kosti. Nemoćni smo, ali vjerujemo u Boga, vjerujemo da Bog gleda želje pravih Hrvata koji bi željeli dostojno sahraniti naše pokojne. Evo i vas molim, molimo na tu nakanu i dižimo svoj glas da ne smijemo ostati ravnodušni na ovo što se događa. Zahvalan sam gosp. Leljaku i mnogim drugima! Pa sami komunisti su se hvalili, kako Jurčević, naš povjesničar kaže, da su ubili preko 500 tisuća “ustaša”. No, mi ne tražimo osvetu, mi želimo ih samo dostojno sahraniti. Želimo doći do njihovih kostiju, želim doć do svoga strica. Nije se na Bleiburgu htio predati, nije vjerovao Englezima. Nažalost, strina je do ovoga rata čekala da je negdje živ. Nije! Jedanaesto je godište bio, časnik je bio.

Draga moja braćo i sestre, malo tko od nas da nije nekoga izgubio. I ta klaonica koja se dogodila, okrvavljene ruke, puno je nevine krvi prolivene i zato nemamo blagoslova, zato ste i vi ovdje i ja s vama….Reći će pater Ike, Božja je zadnja, Bog je uvijek pobjednik, istina će pobijediti. Spora je, ali ja vjerujem da će se dogoditi da će doći prava neka Vlada u Hrvatskoj koja će imati osjećaja i za te stradalnike da se dostojno sahrane. Komunisti vode svoje, oni igraju svoje kolo, njima Jasenovac prezentira cijelome svijetu. A mi? Ne smijemo ni spominjati, jer rekoše da su oni svi zločinci, da su trebali biti ubijeni. Gledajte te pletenice, tolikih djevojaka i žena!..”.

Draga naša braćo i sestre, to je naša sudbina, ali ne očajavamo, nego molimo i Gospodinu dižemo svoj glas da pogleda na nas, da u hrvatskom narodu dođu osobe koje su spremne sebe staviti na čelo, a žrtvama dati dostojno poštovanje. Dobri Bog neka čuje naš glas, neka čuje naš vapaj!

Zaista, dobri Bože, čuj naš glas i naš vapaj za onima kojih više nema, a čije kosti leže zaboravljene, bačene, nepoštivane Dobri Bože, oprosti nam što nismo učinili sve kako bi vratili žrtve onima koji ih još i danas traže.

Nakon filma, koji je bio upravo strašno težak za gledanje – mladi, stari, djeca, ranjenici i uglavnom nikoga od njih nije bilo nakon nekoliko dana ili tjedana patnje – ljudi su se razilazili u tišini. Moja draga prijateljica je pognula glavu, šutjela, a kasnije mi je netko rekao kako je plakala za vrijeme cijelog filma. Pitala sam je kasnije zašto – iako sam i sama gutala suze, no ja sam vidjela puno ovakovih filmova, pročitala puno knjiga, nagledala sam se užasnih prizora i moram reći, oguglala sam – no ona mi govori da je tek sada, gledajući ovaj film, shvatila što je prošao njen otac kojeg nikad srela nije prije svog nestanka. Njena majka, koje više nema s nama, nije se nikad udala, a moja je prijateljica čekala svog tatu cijeli svoj život. Te večeri, gledajući ovaj film, shvatila je gdje je nestao i kako je završio i ona ne zna, baš kao ni tisuće i tisuće drugih, gdje mu zapaliti svijeću – osim na Bleiburgu, a da smo pravi i da imamo pravu hrvatsku Vladu, digli bi glas za naše pokojne žrtve, iskopali im kosti, prenijeli ih u zajedničku grobnicu i posvetili to sveto mjesto za naša buduća pokoljenja, opomenu živima i štovanje mrtvih.

I kako kaže don Iko, “puno je nevine krvi prolivene i zato nemamo blagoslova, zato ste i vi ovdje i ja s vama….”. I nažalost, i zato i moje pero šuti uz pitanje hrvatskoj Vladi: ” Zar vas nije sram?”