Home Crna kronika KONTROVERZNA PRESUDA: Ubojica koji je s osam metaka smaknuo čovjeka zbog ‘ratničkog...

KONTROVERZNA PRESUDA: Ubojica koji je s osam metaka smaknuo čovjeka zbog ‘ratničkog gena’ dobio manju kaznu

SHARE

Američki odvjetnici počinju koristiti genetsku povijest optuženika kako bi ih lakše obranili, no hoće li to imati stvarnog utjecaja na suce?

Nakon 11 sati vijećanja, porota je donijela odluku: radi se o obojstvu na mah, ne o ubojstvu s predumišljajem. Drugi u sudnici bili su šokirani. “Nisam mogao vjerovati. Nisam znao kako da reagiram na to”, rekao je kasnije tužitelj Drew Robinson.

Izgledalo je kao da se radi o posve jasnom slučaju. Nakon svađe, Bradley Waldrouppucao je u prijatelja svoje supruge osam puta. Zatim je napao i suprugu mačetom. Supruga je preživjela. Prijatelj nije. Waldroup je priznao odgovornost za zločine, tužitelji u američkoj saveznoj državi Tennessee optužili su ga za ubojstvo s predumišljajem i pokušaj ubojstva s predumišljajem. U slučaju osude, vjerojatna je bila i smrtna kazna.

Neobična varijanta ratničkog gena

No onda se njegov tim branitelja odlučio za znanstveni pristup. Pokazalo se da Waldroup ima neuobičajenu varijantu monoamin-oksidaze A (MAOA) gena, kojeg su neki mediji nazvali ‘ratnički gen’ zbog povezanosti s antidruštvenim ponašanjem, uključujući i impulzivnu agresivnost. Forenzički je znanstvenik posjedočio da je Waldroupov genetski sklop, u kombinaciji s zlostavljanjem koje je doživio kao dijete, stvorio kod njega veći rizik nasilnog ponašanja.

Mnogim vanjskim promatračima izgledalo je kako je ovaj dokaz igrao značajnu ulogu u Waldroupovom slučaju. To se mišljenje još pojačalo kada je jedan od porotnika rekao kasnije kako je genetika utjecala na odluku da proglase Waldroupa krivim za ubojstvo na mah, a ne obično ubojstvo. “Loš gen je loš gen”, rekao je porotnik. No cijela je slika ipak nešto složenija, piše BBC.

Waldroupov slučaj jedan je od nekolicine u kojima su genetski ili neuroznanostveni dokazi (poput skena mozga) naizgled imali velikog utjecaja na sudu. Znanstvenici su izrazili svoju zabrinutost zbog ovog trenda, posebno zato što se radi o još uvijek novoj i relativno nepreciznoj znanosti, zbog čega ju smatraju ranjivom na potencijalnu zlouporabu u pravosdnom sustavu. No brojne studije pokazuju da je stvarnost znatno kompliciranija. Što mi točno znamo o tome kako suci i porotnici procjenjuju dokaze poput genetike na sudu? I jesu li stvarno jako utjecajni, kako neki vjeruju?

Što sve i kako utječe na sudsku odluku

Jasno, općenito govoreći, teško je znati što utječe na konkretnu kaznu. Što se dogodi na sudu ostane na sudu. Objavljeni dokumenti sudskog procesa često su nepotpuni. Čak i slučajevi o kojima se detaljno pisalo teško da će otkriti konkretan učinak pojedinog dokaza, uključujući genetsku ili neuroznanstvenu dijagnozu, na suca ili porotu. “Ti su slučajevi izuzetno komplicirani. Toliko je različitih faktora umješano”, kaže Deborah Denno, profesorica prava na Sveučilištu Fordham u New Yorku. “Neuroznanost je tek jedna od možda 50 varijabli predočenih poroti u ime optuženika.”

Genetski su dokazi izgleda bili odlučujući u Waldroupovom slučaju. No i tada su naknadni intervjui s porotnicima ukazali na to da je u tom slučaju ipak bilo više toga. Jedna je porotnica tako rekla kako je bila “sigurna” kako su geni bili faktor u odluci da se okrivljenika osudi za ubojstvo na mah, no dodala je i kako je Waldroupovo odrastanje isto tako utjecalo na odluku porote. Stoga je teško reći koliku su točno ulogu igrali genetski dokazi.

Genetski i neuroznanstveni dokazi tipično se na sudu predstavljaju zajedno s drugim čimbenicima – zlostavljanje koje je optuženi doživio kao dijete, na primjer, ili obiteljska povijest društvenih problema. Tako da je u praksi nemoguće znati radi li se o jedinstveno odlučujućim dokazima tijekom sudske rasprave. “Stvarno ne znamo kako ljudi donose svoje odluke”, rekla je Denno. Možda ne znaju ni sami porotnici.

Virtualni porotnici

Kako je sam sudnica jako težek okoliš za proučavanje specifičnih učinaka genetskih ili neuroznanstvenih dokaza, neki su se znanstvenici odlučili za drugačiji pristup. Počeli su prebacivati kriminalne slučajeve iz sudnice u laboratorij. Tako su Nicholas Scurich sa Kalifornijskog sveučilišta u Irvineu i Paul Appelbaum sa Sveučilišta Kolumbija pitali 640 dobrovoljaca da budu virtualni porotnici. Svaki je porotnik morao odlučiti koju bi rečenicu preporučio za napad smrtonosnim oružjem.

Scurich i Appelbaum izmjenjivali su neke od varijabli koje su bile predstavljene virtualnim porotnicima: da li je optuženik maloljetna ili odrasla osoba, jačinu napada, kao i preniteljevo objašnjenje napada – da li je, naprimjer, genetski sklop optuženika bio takava da da je stvorio predispoziciju za impulzivno ponašanje. ‘Porotnici’ su predlagali znatno niže kazne ako je optuženi bio maloljetan, ili je napad bio manjeg intenziteta. no genetska objašnjenja optuženikovog ponašanja nisu utjecala na duljinu kazne.

Ako se nečje kriminalno ponašanje opravda genetikom, suci će možda još i manje biti skloni blažem kažnjavanju, kako bi zaštitili drugeFoto: Thinkstock

Denno nije iznenađena ovim otkrićem. Proučavala je stotine slučajeva američkih sudova u kojima su predočeni neuroznanstveni dokazi. “Nikako nisam mogla zaključiti, čak ni nakon 800 slučajeva, da neuroznanost ikako utječe na krajnju odluku”, rekla je. A prošle su godine Scurich i Applebaum sugerirali da znanstveni dokazi možda djeluju toliko nerazumljivo običnim osobama da one jednostavno ignoriraju ovakve dokaze kada sjede u poroti.

Profesor filozofije na Sveučilištu u Utahu u Salt Lake Cityu, James Tabery, ima drugačije mišljenje. On misli da dobrom dijelu ljudi predstavlja problem povjerovati znanstvenim dokazima. Na primjer, možda im je jednostavno previše nevjerojatno da se nešto tako vidljivo, kao što je naše ponašanje, može objasniti nečim nevidljivim kao što su geni.

Suprotna reakcija

Postoji i alternativno objašnjenje, tzv. ‘neutralizirajući učinak’. Recimo, ako sucu ili porotnicima bude rečeno kako je određeno genetsko ili neurološko objašnjenje djelomično odgovorno za ponašanje optuženika, oni mogu odlučiti da je opravdana blaža kazna, jer je optuženi na milosti biologije. No isto tako mogu se odlučiti i za strožu kaznu, kako bi se takvi osuđenici dulje držali podalje od ulice. Tabery čak smatra da u određenim okolnostima, posebno kada je veća vjerojatnost da će optuženi provesti samo kraće vrijeme u zatvoru a onda se vratiti natrag u društvo, genetski i neuroznanstveni dokazi u stvari češće vode do strožih kazni.

Znači li to da je Waldroup dobio u stvari i težu kaznu zbog genetskih dokaza? Teško je o tome donositi zaključke. No ispada kako nisu istiniti medijski natpisi kako opasni kriminalci redovito izbjegavaju strože kazne jer obrana koristi genetiku i neuroznanost kao kartu za izlaz iz zatvora. Stvarnost je daleko običnija. Umjesto da su revolucionarizirale kriminalistiku, genetika i neuroznanost jednostavno su postali dio otprije poznatih znanstvenih alata koju i obrana i tužiteljstvo koriste kako bi izgradili slučaj.

Izvor: net.ba