Home Gospodarstvo Nekad je smilje bilo po zlato, a danas ni za đelato: Kako...

Nekad je smilje bilo po zlato, a danas ni za đelato: Kako je propao veliki biznis: Nekad se kilo prodavalo po zlato, a danas ne vrijedi ništa!

SHARE

Kol’ko sam posadio smilja? Pa jedno 35 hiljada komada. Na jedan hektar zemlje ukupno. I uložio jedno desetak iljada eura. Svaka sadnica je bila dvije kune, toliko sam plaćao sa sadnjom. I prošle godine sam imao jedno četri tone, pretprošle godine dvije tone… Prošle godine jedno četiri hiljade eura sam izvukao, pretprošle jedno dvije-tri.
Eto, jedno 70 posto investicije sam vratio, ne računajući svoj rad i trud i troškove. I sve ono što je otišlo kroz auspuh. Jer mi ovdje u Kistanje, u Krnete, dolazimo iz Subotice. Sreća da mi je mater tu, da je još živa, pa je ionako moramo obići, pa bi svejedno morali dolaziti. Da nije nje, ja bih ovo smilje već odavno zapustio i napustio jer od ovog nema nikakve vajde ni koristi. Samo šteta i trošak – veli nam bračni par Vesa i Mirko Krneta, za koje njihovi susjedi u Vojvodini valjda misle “blago njima, oni idu na more”. A oni zapravo idu u Kistanje na kuluk i rabotu. Ispočetka je sve bilo idilično. Cijena kilograma smilja bila je po zlato, 18, 19, 20, pa čak i 21 kunu se plaćalo, a sada se to svelo na – ništa. Ili na četiri-pet kuna po kilogramu. A ni to otkupljivači neće uvijek da otkupljuju. Financijska isplativost na četiri ili pet kuna je nikakva, nema je. Sve pojedu troškovi.

– Ove godine se sastavilo sve što ne treba. I kiša je zaredala, i trava, odnosno korov, treba svaki dan raditi, biti tu, okopavati, plijeviti. A to je nemoguće! Jer nema ni radne snage. Ja i žena, sami, dovedem ovdje tri-četiri čovjeka iz Subotice, da rade sa mnom tu par dana koliko smo tu – veli nam Mirko, a supruga Vesa ga poteže da ne otkriva baš sve, odnosno previše. – Pa šta imam krit, nek čovjek piše, pa znaju svi kako je ode, da tu nema nikog, da su ostali samo starci i nemoć…

Bacam novce

I nastavlja:
– Da vam kažem, mi smo došli sinoć, u petak navečer, prošlo je 11 sati. Krenuli smo iz Subotice u tri sata popodne, čim sam završio tamo posao. Jutros, u subotu, smo se digli u četiri sata, a u ponedjeljak do devet moramo otvoriti stovarište drva u Subotici. Krenut ćemo za Suboticu u nedjelju popodne, čim požanjemo još jednu njivu ovdje u Krnetama. Do tamo imamo 720 kilometara i otamo isto toliko. Trebamo, dakle, napraviti 1500 kilometara tamo i vamo u trećem, četvrtom, petom mjesecu. I sada u sedmom – dakle četiri puta godišnje najmanje – zbog smilja – veli nam, a Vesa ga ispravlja: – Ove godine smo dolazili osam puta.
I koliki je to trošak?
– Dvjesto eura samo auto puta i goriva svaki put! I kad dođete s dva auta kako sam ja bio zadnji put, onda je to dupli trošak. I zato velim, ako se što ne promijeni, ovo je kraj. Neću ga više raditi ni obrađivati – veli Mirko, koji je 1966., a supruga mu Vesa 1972. godište. On je rodom iz Krneta, a ona je iz Bezbradica, ali sada žive u Subotici. Samo ove godine su u minusu dvije tisuće eura. – Jesam li se mogao provoditi i ne mučiti se, nego ovdje bacam novce i mučim se? Jesam li razočaran? Pa jesam, ali sam u sebe. Ne krivim nikoga! Takvo je tržište, svi smo mi u to krenuli navrat-nanos, privučeni dobrom zaradom. E sad, je li to neki zastoj na svjetskom tržištu, pad cijena, ili je to samo ovdje kod nas, ko će znati, to će vrijeme pokazati. Ja sam prodavao kod Milivoja Macure, tu u Macurama, i prošle i ove godine, čovjek ima destileriju. Ma, znate što, zapravo je sreća da ja od ovog posla ne ovisim. Ja gore u Subotici ima stovarište ogrjevnog drva. Gore zarađujem, a ovdje trošim. Imam neki dinarčić, nisam egzistencijalno ugrožen, ali svejedno… Kako je onim drugima, koji su u sve ovo ušli, na knap, dizali kredite, nadali se da će ih smilje spasiti? Ne mogu na to ni pomisliti. Sigurno im nije lako…

Što nam vrijedi…

Vesi je žao sve napustiti jer je lani njihovo smilje davalo 2,5 kilograma destilata ulja po toni. To je stvarno visoka kvaliteta. Ali, što vrijedi. Mirko će ono što ne uspije pobrati do večeras i predati Macuri na destilaciju, požeti i baciti. Jer otkupna stanica nakon subote navečer više ne otkupljuje…
Zbog toga se njihov susjed Ilija Krneta angažirao na osnivanju poljoprivredne zadruge uzgajivača smilja. On procjenjuje da samo na području općine Kistanje ima posađeno oko tri milijuna sadnica smilja. I to većinom u vlasništvu domicilnih Srba. Od kojih, kako vidimo, nisu rijetki ni oni koji, poput bračnog para Vese i Mirka, žive u Subotici, a u rodne Kistanje dolaze samo – ili ponajviše – zbog smilja.
– Doseljeni janjevački Hrvati, uz rijetke iznimke, nisu se upuštali u ovaj biznis. Ne samo zato što su po tradiciji trgovci i zanatlije, a ne zemljoradnici, nego i zato što nemaju zemlju u vlasništvu – kazuje nam Ilija, koji smatra da bi se smilje trebalo uklopiti u širu priču, kroz razvoj ruralnog turizma, projekte kulturne, tradicijske baštine, ekologiju, proizvodnje zdrave hrane, osobito bijelog luka i bajama. I to ne samo u Kistanjama, nego i u Biskupiji, Erveniku, Kijevu i Civljanima, prostorima koji su najsiromašniji u RH, a bez LAG-ova su, odnosno lokalnih akcijskih grupa, koje su ključ razvoja.

Zasićeno tržište

– Ova priča sa smiljem je primjer što se dogodi kad sve stavite na jednu kartu. Ako u Provansi imate biciklističke staze kroz polja lavande, zašto ovdje ne bismo imali kroz polja smilja – zanesen je Ilija Krneta, koji i sam ima posađeno oko deset tisuća sadnica smilja. To je, veli, unatrag pet godina bio strašan biznis, bum potražnje, otkupljivalo se na sve strane. Otkupljivao je Laća u Skradinskom polju, Milivoj Macura, pa Sreten Jukić u Kruševu, koji je bio najveći u Hrvatskoj, a od prošle godine više uopće ne otkupljuje jer je došlo do pada cijena i zasićenja tržišta, pa braniteljska zadruga u Dugopolju, koja ima stotinjak hektara…
– Zašto je došlo do zasićenja? A tko to zna, svatko ima svoju teoriju. Neki kažu zbog rata u Siriji, neki kažu da se počelo saditi i u Provansi, na veliko, kažu da su i u Srbiji zasijane ogromne količine sadnica smilja… – veli dobro informirani Ilija koji, inače, živi u Zadru i radi u MUP-u, ima zvanje glavnog policijskog savjetnika, bio je desetak godina savjetnik ministra unutarnjih poslova, ali je zaljubljen u svoje Kistanje i od 1. rujna ove godine mijenja posao – posvetit će se upravo ovome o čemu smo pisali, njihovu razvoju. – Ne treba plakati ni kukati, treba se okrenuti novim prilikama. Smilje je samo jedna od mogućnosti. Nacionalni park Krka nam je tu pred vratima, milijun gostiju prolazi svake godine kroz njega, milijun prilika da se radi i zaradi – pozitivan je Ilija Krneta.

Pet kuna kilogram, a branje platiš 2,5 kuna!
– Smilje je bilo zlatni grm. Na njemu su svi zarađivali. Dok je cijena bila veća od 20 kuna po kilogramu, svatko se tu mogao ugraditi. Pa, samo branje je bilo 2,5 kuna po kilogramu. Ali danas, kad je cijena pet kuna, kako ćete dati pola samo za branje? Okopavanje je bilo isto tako unosno, dnevnica je bila 300 kuna. Pa ste tako za pet tisuća sadnica morali dati tisuću i pol kuna za okopavanje, odnosno toliko se dalo zaraditi za pet radnih dana – govore nam Krnete. Sve se činilo i bilo je – laka lova. Problem je samo što nije dugo trajalo. Hoće li biti ponovno? A tko to zna, kod nas ni Nostradamus ne bi ništa pogodio. Nekad je smilje bilo po zlato, a danas ni za đelato, deset kuna je kuglica na šibenskoj rivi…