Home Zanimljivosti Aleksandra Mindoljević o mučnoj sceni s Rebra: “Izgleda li tako bolnički nemar?”

Aleksandra Mindoljević o mučnoj sceni s Rebra: “Izgleda li tako bolnički nemar?”

SHARE

ALEKSANDRA MINDOLJEVIĆ DRAKULIĆ bila je jedno od najomiljenijih TV lica, a onda je kamere zamijenila sveučilišnom katedrom i povukla se iz javnosti.

U rujnu prošle godine doživjela je moždani udar, a o tome je u veljači progovorila i na svom Facebook profilu. “Da sam došla malo kasnije, kažu … Imali ste silnu sreću! Možete slaviti svoj drugi rođendan! I ja sama, ova od sad, više nisam ista. Tijelom mi prolazi tjeskoba i zabrinutost, a katkada osjećam samo strah od smrti. Nakon 17 dana bolnice i dvije operacije (druga je bila zbog komplikacija u liječenju), jedva sam čekala otpust kući. Ja na postintenzivnoj neurologiji među osamdesetgodišnjacima, smrti oči u oči. Hoće li život sada biti nešto drugo?”, napisala je tad.

Bivšu TV voditeljicu taj je događaj potpuno promijenio te ja nastavila govoriti o svojoj borbi za zdravlje na društvenim mrežama, gdje je veoma aktivna.

Prije nekoliko dana opisala je uspomenu iz bolničkih dana te se prisjetila jedne Pločanke koja je s njom dijelila sobu.

“Zaboravila sam ti ime draga moja Pločanko i žao mi je zbog toga, ali te se sjećam dobro. Bila si punašnija, visoka crnka, 63 godine, nježna i uplašena, jer ti je ovo bila prva hospitalizacija nakon što si imala dva davna porođaja. Odmah smo kliknule. Svidjela mi se tvoja neposrednost, otvorenost, jednostavnost i istinska dobrota”, započela je.

“Pričala si mi da se bojiš zahvata i da si svojim dvjema kćerima rekla što da naprave ako operacija završi na najgori mogući način – tvojom smrću. Na kraju ste se, kažeš, sve tri, te večeri pred odlazak u Zagreb, smijale, grlile i plakale, a one su te uspjele utješiti i smiriti. Ti si ih poljubila i za kraj si im ostavila pismo. Ako te više ne bude. Pričala si mi kako si cijeli život provela u teškom radu i kako tek sada osjećaš posljedice stalnog dizanja kašeta madarina. Ali se nikada nizašto nisi žalila. Nevjerojatno stvorenje!”, napisala je, a zatim opisala dan operacije te žene koja je na nju ostavila toliki dojam.

“Ni ti ni ja nismo spavale tu noć. Sve do pred jutro kad sam doslovno klonula i odrijemala možda dva sata. Buđenje je bilo u 6. U sobu su nam upala kao hajduci, nova lica. Nove sestre. Odlučno su nam mjerili tlak, temperaturu, davali svakome svoju terapiju, a za doručak smo dobili abc sir i bijelu kavu. Fino. A ti nisi smjela piti i već su te pripremali za salu.

Čekala sam da prođu sati. Nisam se mogla dizati jer sam sedmi dan nakon mehaničke trombektomije i dalje krvarila iz bedrene arterije. Pokušavala sam se pomiriti sa stanjem kakvo jest. Spavala sam, čekala ručak u podne, pa posjetu oko 15 sati. Čak sam se mogla malo usredotočiti i na druge. No, moja Pločanka je postala moja prava dalmatinska kolegica i ja sam samo željela da mi se što prije vrati s operacije jer mi je postajalo sve teže samoj bez istinske bliskosti”, prisjetila se.

Operacija je dobro prošla, Pločanka se vratila u sobu. Međutim, priča nije imala sretan kraj.

“I sada dolazi taj trenutak. Da je barem ostala još ležati u svojemu krevetu možda se sve to ne bi dogodilo. U sobu nam je ušla nova sestra. Bila je od mene dvostruko mlađa, ubrzana, glasna i hladna poput kraljice u Snjeguljici. Operna pjevačica sa Šalate samo je procijedila: ‘Bože, kak je drska!’

Umjesto jednog mutističnog medicinskog tehničara koji je to dosad radio ona nam je podijelila popodnevnu terapiju i meni dala posve desete lijekove. Preplašila sam se a ona je bila tako neverbalno opaka da joj nisam uspjela ništa reći, a kamoli joj se suprotstaviti”, opisala je.

“Vratila sam se svojim cimericama u sobu, a moja me Pločanka dočekala s idejom da i ona, sad kad je sve grozno preživjela, želi što prije stati na noge. Itekako sam bila svjesna koliko joj to znači iako je meni trebalo 10 dana za takav poduhvat. Kako nije bilo doktora morala se osloniti na sestru Cruellu. Pozvonila joj je i kad je Cruella dojurila moja ju je Pločanka dobrohotno i naivno upitala kad će se moći početi dizati. U tom je trenutku iz Cruelle iskuljao vulkanski bijes te joj se najglasnijim tonom, kao da riječi označava fluorescentnim markerom, izderala: Pa vi već možete hodati! Od operacije su prošla 24 sata, jel? Što čekate, slobodno se možete dizati! Slobodno, slobodno! Ajte! Neprekidno je i nervozno govorila jedno te isto ne pokušavajući joj ni dati ruku da joj pomogne”, prenijela je grube riječi medicinske sestre.

“Pločanka je bila sretna i ohrabrena i u tim riječima nije prepoznavala ni najmanji znak ljutnje, grubosti, naprasitosti, neznanja te je prvo polako spustila jednu nogu niz krevet. Silno se uspuhala, vidjela sam koliko to želi a koliko joj je fizički teško. Rekoh joj: Polako, samo polako…a ona je sjedeći ubrzo spustila i drugu nogu na tlo. Nekoliko je sekundi tako sjedila i samo prozborila Ajme, nije mi dobro.

Stajala sam pokraj vrata i odmah pozvala sestru, a moja se Pločanka strovalila nazad u krevet i sve tiše jecala Ajme, ajme, ajme … Uz Cruellu došle su i druge dvije sestre i medicinski brat s intenzivne. Brzo su je počeli skidati, vremena je bilo sve manje, pljeskali su je po licu i govorili joj da ostane budna, a ona je bivala sve slabija dok joj netko od njih nije ustvrdio puls 30…”

“Cruella se odnekud pojavila i ozbiljno me pokušavala umiriti. Nije mi dala mogućnost za dodatna potpitanja. Tek tada sam ušla u sobu i legla, no i dalje sam se borila s nespokojem. Bio je to trenutak koji sam zapravo željela potisnuti, zaboraviti, ne reći nikome, izbrisati. Izgleda li tako grubost i nemar u bolnici što samo prolazi, zataškava se i nestaje kao da se nije ni dogodio?”, zapitala se.

“Za nekoliko sati na hodniku pored sobe čula sam komešanje i vidjela muža moje Pločanke kako u razgovoru s doktorom plače. Doktor nije znao za epizodu s pokušajem ustajanja jer je na odjel došao kasnije, pa mu je rekao da srce nije izdržalo unatoč pokušaju oživljavanja. Čula sam ga i ostala nijema. Nijema! Comfortably numb. Bilo me strah išta reći, bojala sam se suprotstaviti se, možda nije tako baš ni bilo mislila sam, bojala sam se svega, svoje sjene, željela sam leći i sve zatajiti. Ipak sam u ozbiljnoj instituciji i trenutačno živim pod rigoroznim pravilima. Ovisim! Uostalom, tko bi vjerovao nekome tko je pomalo pothranjen, blijed, proziran, tko je imao moždani i još je u akutnoj fazi nakon moždanog, tko je tako regresivan da pije antidepresive i luta svojim sjećanjima do sljedeće liječničke vizite?”, zaključila je tužnu priču Aleksandra, piše Index.hr