Kad bi Maršal oživio, sasvim je sigurno da bi se njegovo obraćanje narodu dogodilo u njegovu muzeju u Etno selu Kokorići. I to u obnovljenoj kamenoj kućici u kojem ga već spremno čekaju jednom davno njemu posvećene štafete, slike, portreti, biste, kipići, knjige s tematikom tekovina NOB-a… S obzirom da je, kako kažu, volio čitati, zasigurno mjesecima ne bi izišao iz toplog sobička.
Pa ni da vrgoračka zima dođe ne bi mu smetalo, spremno na njega čeka garderoba, jedan stari vojni kaput, tkanje koje uvijek traje, šeširi za pokriti ozeble uši, vojni šljemovi, sedlo ako se odluči uzjahati konja.
Negodovanja sugrađana
Uvijek bi Tito imao i nešto za prigristi, nekoliko desetaka metara ispod njegovih odaja nalazi se konoba. A u njoj Zvonimir Pervan, vlasnik etno sela Kokorići, uvijek drži dobri vrgorački pršut i domaći sir. Pa ako Maršal i ne dođe u vrleti ovoga kraja, njegov duh i na tisuće sakupljenih memorabilija ostaju živjeti, postajući usput priličan mamac za turiste s Dalekog istoka. A znate koji bi ih refren mogao dočekati? Ne onaj – “Drugarice posadimo cvijeće”, to je već passé. Mogao bi biti – “Kad navale gosti u velikom broju”. I bogme stižu.
– Stižu, stižu. Upravo finaliziramo pregovore za kontinuirani dolazak gostiju iz Kine i Koreje, koji će u Kokoriće, u kuću koju sam posvetio Josipu Brozu Titu pristizati u sklopu turističke ture nazvane “Titovim putem”. Plan koji dogovaramo s kineskim i korejskim agencijama je ovakav, gosti bi tijekom višednevnog boravka obišli važne revolucionarne lokalitete Kumrovec, Vis, Kokoriće, Sutjesku, Neretvu, Sarajevo i Beograd.
Obilazili bi se nekadašnji vojni objekti, mjesta čuvenih bitki, bitne lokacije iz Titova života. A dok su u Kokorićima, skoknuli bi i do pelješkog mosta, vidjeli bi kakvu građevinu rade njihovi sunarodnjaci Kinezi. S turom bi krenuli iduće sezone – kaže Pervan, jedan od najvećih vrgoračkih poduzetnika, inače i pionir turizma u dalmatinskom zaleđu.
E zašto Tito? Zašto se kućica njemu u spomen, usprkos negodovanjima sugrađana, brojnim anonimnim pismima koja su mu stizala na adresu pojavila baš tu, bok uz bok s objektima što slave ime Stipe Božića, Alberta Fortisa, Tina Ujevića? Ima Pervan razloga, iz te kućice su potekli rođak mu i dva njegova sina koji su živote izgubili u NOB-u. Njima u spomen, zapravo u spomen na prošlost koje se Pervan, kaže, ne želi odreći, pogotovo je ne zaboraviti, odlučio je oživjeti sjećanje.
Skupljanje otpada
Pa ako se tko buni, ako to ikoga smeta, ako mu iza leđa govori, a zna dobro da već dugo govore, njega to nije briga. Zvonimir je vizionar, bio je aktivni sudionik Domovinskog rata, bio je i član počasne Titove garde na Dedinju, čak i jedan od članova osiguranja u Titovoj vili na Marjanu. I svega toga se nema namjere odreći.
– Kad su drugi ljudi bacali, ja sam skuplja. Naša bi na otpadu ove puste knjige, sve šta voda nije uništila skupio sam i donio. Ma da su mi samo iz vrgoračke knjižnice rekli da će to baciti, pozvali me da uzmem kad već skupljam, odmah bih došao. Skupljao sam po cijeloj Hrvatskoj stvari, ljudi mi rado donose. Jedan mi je čovjek nedavno darovao ogromnu zbirku značaka. Sada imam već poveliku kolekciju, pa dio toga čuvam u skladištu.
Neke stvari, kao sat koji je Tito osobno darovao mom stricu, držim na čuvanom mjestu. A srcu mi je osobito prirastao Titov Mercedes kojim se rado provozam. To je limuzina kojom su Tita prevozili kada bi preko splitske Rive išao u Vilu Dalmaciju. Sjednem unutra ko kralj, nisu to sjedala kao ova današnja, to je meko, udobno. I onda se vozim i uživam – kaže Zvonimir.
