Sve je uobičajenije slušati ljude koji su u sukobu sami sa sobom.
Članak Paula A. Philipsa rlo koncizno ukazuje na intrigantan sindrom tzv. ‘kognitivne disonance’ – mentalnog stanja nalik konfliktu u kojem pojedinac živi iskustvo dvaju ili više inkompatibilnih vjerovanja koje narušavaju stečena vjerovanja, vrijednosti, svjetonazore i sl.
Prosječan čovjek zbog viška posla i nedostatka slobodnog vremena tako prihvaća servirane informacije (najčešće od medija), bez preispitivanja i kritičkog pogleda pa nerijetko sam gaji stavove koji su oprečni jedni s drugima. Philips je u tekstu nastojao generalno opisati neke od društvenih kognitivnih disonanca, a nabrojao ih je ukupno šest.
1. Bespogovorno slaganje s društvenim konsenzusom
Situacija u kojoj čovjek ulazi u generalni konsenzus s masama isključivo jer smatra da masa ne može biti u krivu. Štit mase ne znači apstiniranje od odgovornosti. Dapače, u idealnom društvu pojedinac ima odgovornost da javno prokaže kolektivnu pogrešku i krivicu mase. Ako je društveni konsenzus nametnut, onda nije i ne smije biti ispravan. A ‘Status Quo’ i bespogovorno slušanje mase možda nisu najbolji put – kako za pojedinca ili masu, tako i za čovječanstvo.
2. Slijepi posluh autoritetu
Paradigma današnjeg društva i stvarnosti posluh je autoritetima. Odbijanje tog posluha čak je i u famoznom psihijatrijskom priručniku DSM-u ušlo u dijagnostiku. No to ne znači da su odgoj ili hijerarhija stvarni obrasci ljudske prirode. Niti da su akademski građani, religijski oci i praktični stručnjaci apsolutni autoriteti. ‘Znanstvenici su dokazali’ nije loša polazišna točka, no uvijek treba motriti tko su znanstvenici, tko stoji iza istraživanja i koje su buduće konsekvence istog. Kako je Krešimir Mišak ustvrdio, ne postoji ‘kritičko razmišljanje’. Čisto jer je svako razmišljanje kritično – inače niti nije razmišljanje.
3. Dokazi i obrasci postaju ‘slučajnosti’ ili ‘teorije’
Najbolji primjer su učestali gubitci dokumenata (putovnica) terorista u zgarištima unatoč tisućama stupnjeva sagorijevanja eksplozivnih naprava ili stambenih kompleksa. I medijski natpisi kako je riječ o ‘čudnoj koincidenciji’. Slično je i slijepo vjerovanje u službene izvještaje vojnih, vladinih ili obavještajnih instanci pod argumentom ‘Zašto bi nam obavještajci lagali?’ Stotine su ovakvih primjera kroz povijest, a kada već parafraziram Mišaka onda mogu nadodati i njegovu misao o dvije uvriježene struje u proučavanju događanja – ‘teoretičare zavjere’ koji smatraju da iza nečega stoji predumišljaj, te ‘teoretičare slučajnosti’ koji vjeruju u povijest kao niz slučajnih i neočekivanih događaja. Tako je i društveni inženjering od discipline društvenih znanosti unatoč tisućama dokaza postao ‘teorija zavjere’, a društvo samo još jedno bezglavo krdo.
4. Navijačko i sektaško prihvaćanje službenih verzija i PR-a
Autor teksta naveo je izreku ‘težak rad nikome nije naudio’ kao tipičnu floskulu koju mase slijepo ponavljaju. Unatoč praksi koja ovu tezu apsolutno demantira. Dapače, robovi, eksploatirani, ‘sweat shops’ i praktički svi koji žive pod fašističkom čizmom – ne bi se trebali slagati s poslovicom. Slična stvar je i kada se priča o konvencionalnoj medicini kao jedinom legitimnom tretmanu, iako znamo da farmaceuti ne prezaju od legislativnog lobiranja zabrane biljnih pripravaka unatoč dokazanoj učinkovitosti. Najbolji primjeri su tretmani uljem Ricka Simpsona (kanabis) i ogroman medicinski potencijal psihodelika. Ista stvar i s politikom gdje ljudi gube minimum razuma kada trebaju braniti političare koje nerijetko ni ne poznaju.
5. Gubitak sposobnosti širine razmišljanja (‘divergent thinking’)
Obrazovni sustav koji se stoljećima nije promijenio i počiva na prusko-spartanskom modelu pojedinca je ne samo odvojio od kapaciteta razmišljanja izvan uobičajenih obrazaca već ga je pretvorio u ponavljača prisilnih informacija, poput automata opranog mozga. Promjena paradigme zato se čini gotovo nemogućom dok je prije svega pedesetak godina bila generator društvenih promjena. ‘Status Quo’ sam je po sebi postao paradigma, a programirane mase stvorile su svojevrsni mentalitet roja. Manipulacija je stoga nikad lakša jer ljudi nemaju vremena za razmišljanje, a naročito ne informiranje.
6. ‘Nemoguće’ kao standard
Zbog navedenih točaka ljudi suočeni s predrasudama, dogmama i društvenim normama nemaju kapacitet razbiti veo vlastite iluzije. I povjerovati kako je sve u što su do sada vjerovali zapravo laž. Radije se odlučuju za ‘to je nemoguće’ ekspresiju. Razbijanje vjerovanja nužno je za otkrivanje kognitivne disonance, no teško je povjerovati u to da smo svi samo žrtve društvenog inženjeringa. Izbori su laž jer na njima vjerujemo kako će isti oni koji su problem stvorili problem i razriješiti. No opet svi vjeruju u izbore, unatoč kognitivnoj disonanci. Baš kao što je rekao George Carlin – idete na izbore? Sami ste si krivi – htjeli ste autoritet i dobili ste ga! Koliko je duboka zečja rupa velika većina ljudi neće ni otkriti. I zato je društvo više nego ikada potrebno iscijeliti od vladajuće dijagnoze…, piše Dnevno.hr
