Petkom, usred dana, najljepši je događaj u Federaciji Bosne i Hercegovine. Petak je dan za džuma namaz, najvažniji namaz najvažnijeg dana od njih sedam. Znate, Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj je država ta za koju je najbolje raditi. U drugim zemljama se to ne isplati, rudari i čistači ulica su plaćeni bolje od državnih činovnika jer je njihov posao teži, ali nećemo sada o tome. Dakle, petak je zadnji radni dan u državnim i federalnim institucijama. Županijske ne računam, ali mora da je slično. Ili nije. Tu nema zaposlenih iz Republike Srpske, pa slika nije potpuna. Ima i Srba, ali oni se privatno izjašnjavaju nekako drukčije. Država zapošljava i Srbe iz Srpske, nekad na svoju radost a nekad, kao u vrijeme koje će nastupiti, na tugu i neraspoloženje.
Elem, Muriz iz protokola se u petak već oko 10 počne spremati za džumu. Nije mu blizu, valja sjesti u crnu limuzinu, voziti se do Mejtaša. Ima džamija i prije, ali tu mu je izborna baza, to jest izborna baza stranke, ne bi valjalo da okasni. Obuo je jeftinije cipele, da mu ih fukara ispred džamije ne ukrade. Usto, valja uzeti abdest, osmjehnuti se biračkom tijelu. Treba ući u pravo vrijeme u prvi saff, da se đuturumi po starom običaju ne uguraju prije njega. Posebno treba prestići onog Adila što mu je ćaću nazvao komunjarom i priča kako se Muriz još nije osunetio. Pa i ako nije, šta njega, Adila, to briga. K’o da je njegova čuna, a ne Murizova, u pitanju, nalet ga bilo…
Jovo i Stipo nisu iz protokola a nisu ni muslimani. Jovo je malo zabrinut jer je u prošloj vlasti bio sav državotvoran i uslužan, pita se kako će sad zadržati posao. Ne brine se puno, ima veza u američkom Veleposlanstvu, brat od strica mu je prijatelj od Munire, žene jednog stranca koji radi unutra. Jovo zna da se Amerikanci još uvijek pitaju u Bosni, ali ga je ipak strah onog Milorada. Nekakav je mrk i ne boji se Amerike. Ali, sve u svemu, nije loše. Vozač je već upalio limuzinu da ga vozi prema Bijeljini. Možda ga odveze samo do Pala, da uzme svoja kola, samo da pričeka da vozač potpiše za gorivo kad mu naspu. Valja iskoristit’ što se može, dok se još može…
Stipo nije džumaš kao Muriz, ali i on se počinje spremati oko 10. On je, naime, džipaš. Taman da dođe na posao, popije kavicu s tajnicom i mlađim referentom i on se počinje spremati. Pomno namješta sve na sebi, od sakoa, košulje, maramice u džepu, prstenja na rukama, zlaćanog sata i ostalih prepoznatljivih detalja. Stipi ne treba vozač do stanova, kuća i vikendice, jučer mu je potpisano za gorivo, na službeni nalog. Stipino glasačko tijelo se malkice buni jer Stipo ne bojkotira institucije zbog izbora Želje Komšića, ali to Stipu baš i ne brine. Sad mu je samo važno da ga džip sigurno doveze do Hercegovine, da pred susjede iz džipa iziđe umoran, ali uredan i sa zategnutom kravatom. Moraju vidjeti koliko u sebi gospodstva i uljudbe nosi njihov kvartovski džipaš, piše Veselin Gatalo u kolumni objavljenoj na portalu Pogled.ba
