Evo stojimo ovdje usamljene i tužne i čini nam se da smo zaboravljene i odbačene od svih. Mnogi nas nazivaju “stare stvari”!
A znate li vi da smo i mi nekada bile upotrebljive i potrebne i da bez nas ljudi nisu mogli živjeti.
Bile smo im potrebne svakodnevno i od nas su se hranila mnoga gladna usta. Evo naprimjer:
Ja! Stap! Koliko se samo masla napravilo udarajući po mojoj utrobi, a sada stojim sam u kutu i sakupljam čestice prašine.
A tek ja! Avan! Nakrižao sam se ja duhana i duhana i još uvijek bi to mogao, ali svi misle da sam star i beskoristan i također stojim sam u kutu i nadam se nekom boljem sutra.
A moja malenkost! Pegla! Eh, ja sam vam nekada bila prepuna žara i peglala sam i uljepšavala odjeću jer bez mene vaša odjeća ne bi bila tako lijepa i uredna.
A ja sam vam Stolac na kojem su sjedile mnoge generacije i tako sam se ja naslušao i naslušao priča o vilama i vješticama i raznim drugim čudovištima.
A tek ja, Mlin! Uz kavu koju su u meni mlili, meračilo se i odmaralo do dugo u noć i uživalo u tom ukusnom napitku.
A ja, Stari ključ imao sam jednu posebnu svrhu. Zaključavao sam stara vrata i tako čuvao dom i ljude koji su tu živjeli pa čak i peglu, stap, avan, mlin, stolac….
I zato nas nemojte zaboraviti!
Ljiljana Tolj / Herca
