Home Gospodarstvo ‘To je čudo, toj bobi ništa ne može parirat!’ Ovo niste znali...

‘To je čudo, toj bobi ništa ne može parirat!’ Ovo niste znali sto posto: za najpopularnije alkoholno piće na svijetu potrebna je biljka koja raste i kod nas

SHARE

Ovo ne znate sto posto. Ali nema veze, ne znaju ni oni koji su s alkoholom na “ti”. Od njih 30 možda je jedna osoba onako otprilično odgovorila kako je jedan od bitnijih sastojaka alkoholnog pića džina, ma gdje god se on na svijetu radio, pekao, boba borovice. I da uz nju u piće ulazi alkohol, i neke trave. Raznorazne i uglavnom miomirisne.

Pardon, znate li uopće što je borovica? O.K., nismo ni mi baš bili na “ti” s tim pojmom. Ali uz pomoć Nikše Barbarića i Božidara Viskovića iz Staroga Grada na Hvaru, ne samo da smo doznali da je borovica plod grma smriča, već smo je i probali, na licu mjesta, na brdu iznad Starog Grada. Netom ubranu s grma koji nama makar više nalikuje na stablo.

Hvaranima je toga smriča već pun kufer, kažu da se raspršio otokom, divlja na sve strane. Guši. Zorno pokazuje kako Otok sunca sve više pokriva makija.

– Evo, ista grana smriča, a na njoj svega, i zelenih boba i ovih malo žutih i crvenih koje bojom kažu da su taman za branje. Probajte, nećete se otrovat. To je blago, ne možemo pričat o džinu, prvom hvarskom džinu s nazivom “Hvar22”, najluksuznijem hrvatskom, najskupljem našem craft džinu, ako prije toga ne oćutite okus borovice. Mo’š ga posli ispirat, ali on ostaje. To je čudo, toj bobi ništa ne može parirat. Niti jedna borovica iz ovoga svita. I što je važno, sve su ostale crne kada stignu na branje. Jedina je ova naša hvarska žutozlatna. I u tome leži tajna – vele nam Nikša i Božidar nudeći nam netom ubrani zreli plod.

Trpak je. Aromatičan. Jak. Ima paletu okusa, drmne te odmah, rekli bi stari ljudi, u možđane. Nije kao, primjerice, okus čokolade ili coca-cole koji u ustima brzo nestane, ispere se u tren.

Okus hvarske borovice lijepi se i traje. Ovo nam je bila zorna lekcija. No da vam kažemo zašto smo se našli na zvizdanu na hvarskom brdu, uz dva odlično upućena hvarska momka. Ovdje nas je doveo džin, prvi hvarski džin, koji se 98 posto radi od sastojaka izvorno hvarskih. Prvi craft džin kojem boca od sedam deca košta od 420 do 490 kuna, u limitiranoj seriji što mu daje epitet luksuza, skupoće.

I to ne samo na hrvatskoj razini, na kojoj se cijena boci kreće od 200 do 300 kuna. Pa mislili vi što god hoćete, mi mislimo da imamo priču. A nju su s prvih 17 tisuća boca džina “Hvar22”, koji je netom izišao vani i već zagospodario Hrvatskom, zakuhali, bolje rečeno ispekli, Križan Pavić i Juraj Bartolić. Mladi poslovni ljudi iz Zagreba. Križan kao nastavak poznate zagrebačke ugostiteljske loze. I njegov prijatelj iz djetinjstva Juraj, zagrebački odvjetnik. Od njih počinje priča o džinu, koju nam je ispričao Križan.

– Dugo već dolazim na Hvar, što s obitelji, što s prijateljima. I uvijek kada tu dođem, prvo što osjetim je miris. Ljudi koji žive tu na Hvaru, u Dalmaciji, možda to tako ne osjećaju kao mi s kontinenta. A za nas od gore to je čudo. Gdje se okreneš, sve je u aromi. Što god da takneš, ima mirisnu notu. Slučajno smo moj prijatelj Juraj i ja tako bili u nekom društvu, i upoznali se s mladim hvarskim, vrhunskim destilerom Antonom Carićem. I riječ po riječ, ma ne znam ni sam kako je do toga došlo, uđemo mi o priču o pićima. Pa o vinima. Pa o džinu. Pa nam se dogodi ideja o hvarskom džinu, onome u kojem sve što uđe mora biti s Hvara. Tada još nismo znali u što smo se upetljali – kaže nam Križan.

I ne budi im teško, zasukali su rukave. Složili koncepciju, podijelili poslove. Našli ekipu. Krenuli u potražnju za sastojcima. Jurnuli u bitku, prema traženju najbolje recepture, za što im je trebalo puno vremena, puno pokušaja. I puno materijala. A materijal ili, kako bi Križan naglasio, sastojci, posebna je priča. Hvarski je 100 posto. Pristigao kao rezultat opsežnog rada na terenu skupine od 20-ak ljudi, među njima i Nikša i Božidar s početka teksta.

– Ovaj džin je najposebniji na svijetu jer su na cijelom svijetu posebne i ove naše bobe borovice. One su puno intenzivnijeg okusa, čak triput u esencijama snažnije od svih ostalih boba. S Hvara nam s vlastitih nasada dolazi i aromatično bilje, smilje, lavanda, te s ostalih ružmarin, kardamon i divlji lovor. S Hvara nam dolazi i voda, odnosno kišnica, a sama ta činjenica da na otoku pada malo kiše daje još jedan dodatan obol našem džinu. Kišnicu skupljamo u tri naša bunara, a kupujemo je i od ostalih. Jedino što nam dolazi s druge otočne lokacije, s Visa, korice su naranača i limuna. Znamo da su tamo agrumi najbolji, dolaze nam iz ekološkog uzgoja i, kao i aromatično bilje, ručno se beru – veli Križan.

A sada dolazimo do još jedne bitne stavke, hvarski džin se razlikuje od svih ostalih na ovome svijetu i po tome što u njegov sastav ne ulazi etilni alkohol. Nego se isključivo radi s vinskim destilatom autohtonih sorti pošipa, bogdanuše i kuča. A stvari vam ovako stoje: za litru vinskog destilata potrebno je pet do šest litara vina. Pa kada se uz to zbroji i branje, sastojci, hlađenje, punjenje boca, čepljenje, etiketiranje, skladištenje, transport, i sve to kroz ručni rad, onda shvaćamo zašto je cijena ovom luksuzu tako visoka u odnosu na konkurente.

– A gdje je destilacija? A tek maceracija. Ono po čemu je naš džin osobit jest destilacija koju provodimo čak šest puta. A uz nju se radi maceracija u trajanju od 36 sati, te dodatak kišnice koja se filtrira kroz aktivni ugljen i UV lampe. Time se postiže ona divna kristalna boja. U bocu džina “Hvar22” utkano je sunce Hvara, koje nigdje tako ne prži kao na ovom otoku. Tu je utkana priroda, njezini mirisi, okusi – veli Križan.

Neke postupke priprave sačuvao je kao malu tajnu. Razumijemo, dugo se tražio savršeni recept, više od godinu dana je otišlo na taj dio posla. Kaže nam Križan da je bilo više od sto neuspjelih pokušaja. Čak su na pola puta sami sebe zapitali “pa u što smo se mi ovo uvalili…, što nam je ovo trebalo… hoćemo li uspjeti… hoćemo li doći do tržišta… hoćemo li naći tržište…”

Jesu li uspjeli? Jesu, ove su godine napunili 17 tisuća boca. Nešto što je bio mali eksperiment s craft pićem pretvorilo se u vrlo ozbiljan projekt. Kada su Križan i Juraj uvidjeli njegove razmjere, shvatili su kako je operacija uspjela, pacijent oživio, a domaće tržište dobilo iznimnog konkurenta koji će moći parirati i na svjetskoj razini.

– Što dalje? Nastavljamo priču. Sada se više ne pitamo što nam je ovo trebalo. Sada smo oduševljeni ovim što smo napravili. Već imamo toliko narudžbi da ne možemo sve ni pokriti. Sljedeća etapa nam ide u rujnu. No isto tako uvijek postoji razmišljanje kakvo će biti vrijeme, hoće li biti dovoljno sastojaka. S prirodom nikada ne znaš, hoće li te darivati, s koliko boca. Može biti 17 tisuća, može 24 tisuće, a može i 12. Možda je u svemu tome i čar igre – veli Križan.

No dopustite nam još jednu stvar, vraćanje na početak priče. U brda iznad Starog Grada. Na livadu punu mirisa lavande, taman je procvala, pušta esenciju na sve strane. Nikša i Božidar su nam ubrali pun naramak Hvara. Dali nam ga da ga ponesemo kući, za uspomenu i dugo sjećanje. Znaju točno kako s njom treba postupati, opisali su nam cijeli postupak konzerviranja. Ipak su oni dio ove prirode, znaju je točno u srž, precizno. Znaju gdje se koja biljka nalazi, kada lista, kada cvjeta, kada je spremna za branje. Poziv zagrebačkog dvojca im je došao kao naručen. A kako ne bi, rade ono što su oduvijek i radili, skupe se kao ekipa, potegnu u prirodu, obuku duge gaće, dobre cipele. Pa s puno smija, puno pisme, uz puno rada, uz dobru spizu, skupljaju hvarsku esenciju za hvarsko piće.

– Niti jedna borovica ovoj našoj parirati ne može. Sve te druge imaju samo deset posto okusa od ove naše. A naš je Hvar pun toga. I kada nam je došao poziv za berače, ma ko bi bija lud to odbit. Malo pomalo se skupila ekipa, dolaze nam i ljudi iz Splita, i onda mi u grupi odemo na teren. Sad je vrime od lavande; ona se bere rano ujutro, u četiri ure, da njezine arome ostaju što koncentriranije. I svima je dobro, i zaradi se i zabavi se, a i marenda se, ono po sirotinjski, pršut, sir, pa se nešto baci na gradele. ‘Ko tako ne bi radio. Ugostiteljstvo nas je sve pobilo, svi su se uvatili tacne. Zar nije lipše otić u prirodu – vele naši hvarski vodiči.

A onda nam za sretan put džentlmenski uberu i po veliki stručak mravinca ili origana.