Home Društvo Dežulović objavio “Nekoliko heretičkih rasprava o nemogućnosti Svemogućeg”, pročitajte priču o njegovoj...

Dežulović objavio “Nekoliko heretičkih rasprava o nemogućnosti Svemogućeg”, pročitajte priču o njegovoj babi i Gospi

SHARE

Splitski novinar, satiričar i pisac Boris Dežulović objavio je novu knjigu pod nazivom “Summa atheologiae: Nekoliko heretičkih rasprava o nemogućnosti Svemogućeg”, koja je u izdanju riječkog “Ex librisa” izišla iz tiska na samom kraju prošle godine.

Jučer je knjigu u sklopu književne večeri “Bookvica” predstavio u Splitu uz pomoć svojih kolega Ivice Ivaniševića i Viktora Ivančića.

Tim povodom Slobodna Dalmacija je objavila intervju s njim kojeg djelomično objavljujemo.

Dežulović je redoviti i izuzetno čitani kolumnist u brojnim hrvatskim, bosansko-hercegovačkim, slovenskim i srbijanskim medijima, a autor je dvaju romana: “Christkind” i “Jebo sad hiljadu dinara”, knjige poezije “Pjesme iz Lore”, zbirke priča “Poglavnikova bakterija”, te scenarija dokumentarnog filma “Dnevnik graditelja” redateljice Jasmile Žbanić.

Knjige, pripovijetke, pjesme i eseji prevedeni su mu na njemački, talijanski, francuski, engleski, grčki, poljski, ukrajinski, slovenski i makedonski jezik.
Predgovor za hrvatsko izdanje njegove “Summa atheologiae” – za čiji je naslov parafrazirao naziv kapitalnog djela Tome Akvinskog – napisao je prof. dr. Claudio Battistelli s Papinskog sveučilišta Gregoriana u Vatikanu, autor pogovora je fra Drago Bojić, a bilješku o autoru je dodao i kardinal Josip Bozanić.

Što oni koje zanima tvoja knjiga mogu očekivati? – pitam ga uoči promocije u njegovu rodnom gradu.

– Riječ je o stotinjak kolumni, rasprava i eseja koje sam ispisao i objavio u proteklih dvadesetak godina, te nekoliko neobjavljenih, među kojima i našoj javnosti dosad potpuno nepoznati i nikad prevedeni esej “Ima li Boga?”, kojega je u vatikanskom časopisu Gregorianum objavio moj dragi prijatelj dr. Claudio Battistelli.

Knjiga je podijeljena na tematska poglavlja o Bogu, Kristu, Djevici i Sotoni, te o Crkvi, kleru, hrvatskom katolicizmu, katoličkoj ekonomiji i pravoslavnoj teologiji. I, jasno, o seksu.

Isus Krist van Damme

Umjesto mirnog postblagdansko-siječanjskog ozračja za tvoju promociju, ovih dana čitamo analize kako je moguće da je u našem društvu osvetnik sa kalašnjikovom postao heroj? Sužava li se, kako ti kažeš, vjera u Hrvata?

– Ima u ovoj mojoj knjizi divan jedan esej, “Isus Krist van Damme” se zove, u kojemu naglas razmišljam upravo o ulozi vatrenog oružja u životu i smrti hrvatskog katolika. Smije li katolik ubiti ljudsko biće u samoobrani ili ne smije uopće? Bi li danas grupu podrške na Facebooku imao onaj dugokosi hipi, ili bismo, kao i onda, imali grupu “Pravda za Barabu”?

Osvetnik s kalašnjikovom lik je pak iz nastavka priče, onoga u kojemu se šizofrenim Hrvatima neće suziti vjera u nebeskog Boga, već u zemaljsku državu, istu onu Državu pred kojom, čim je napišeš velikim slovom, pobožno padaju na koljena, čekajući hoće li ih dopasti metak u čelo ili samo pušenje.

Čitajući predgovor i pogovor tvoje knjige, dobiva se dojam da je dijalog između ateista i Crkve danas u Hrvatskoj moguć. Je li?

– Kad bi ova duboko nesretna nacija čitala išta, a kamoli teološku literaturu, znala bi da je riječki “Ex Libris”, ista dakle izdavačka kuća koja je objavila moje “Heretičke rasprave”, prije nekoliko godina objavila i knjigu naslova “Vjera u dijalog”, pa bi vidjeli da je dijalog vjernika i nevjernika moguć ne samo kao sretniji oblik njihova odnosa, nego i jedini njegov oblik dopušten Božjim i Ljudskim zakonom.

Kako, međutim, iz tog dijaloga nitko nije izašao mrtav ili teško ranjen, već samo pametniji i bogatiji, za tu knjigu nitko ovdje nikad nije čuo.

Knjigu, šifrirano, posvećuješ Predragu Luciću koji te upoznao s prof. Battistellijem. Kakva je narav vašeg odnosa?

– Knjigu sam posvetio Predragu kao privatni spomen na naše bučne teološke rasprave. On me i upoznao s dr. Claudiom Battistellijem, čuvenim profesorom filozofije na vatikanskoj Gregoriani, s kojim sam te rasprave nastavio. Sjećam se, u New Yorku je to bilo, na terasi restorana našeg druga Vese Buntića na East Riveru.

Malo smo toga dana popili i Viktor se Battistelliju iz zajebancije predstavio kao Dežulović, a on se silno obradovao: “Predrag mi je mnogo pričao o vama, vi ste dijete kršćanske kulture, ali onaj vaš treći, kako se zove, Ivančić, on je sam Nečastivi!”

“To je, naravno, točno”, odgovorio mu je Viktor ne trepnuvši, “ali on jedini od nas razumije Heideggera i Tomu Akvinskog čita u originalu.”
Battistelli je sjajan tip, često navrati u Split i obožava lešadu kod Vinka Hvaranina. Kad ga je jedan talijanski novinar pitao kako netko može biti osobni prijatelj i Josepha Ratzingera i pape Frane i Hansa Künga i Borisa Dežulovića, odgovorio je da on nikad nije bio Ratzingerov prijatelj.

Gospe od tabana

Fra Drago Bojić smatra da bi ovu knjigu trebao pročitati svaki vjernik, slažeš li se?

– Fra Drago je mudar čovjek, ali malo precjenjuje svoje stado. Kad bi hrvatski vjernici uopće imali čitalačkih ambicija, ja bih im iz obavezne lektire ipak najprije dao Sveto pismo.

Poseban esej u knjizi je o tebi, Bogu i babi Kati. Koja je uloga babe u tvom životnom obrazovanju?

– Moja baba je bila arhetipska dalmatinska heroina, nepismena žena koja je rano ostala udovica i dvije trećine života provela pod crnom maramom, u trpljenju, strpljenju i molitvi.

Dok je tako jednom bolesna ležala u staroj bolnici, na mjestu kasnijeg Muzeja revolucije i današnje Galerije umjetnina, usred noći je glasnim smijehom probudila medicinske sestre, objasnivši im da joj se u sobu upravo bila ušuljala Gospa i škakljala je po tabanima.

Naravno da je nitko u obitelji nikad nije ni pokušao uvjeriti u neko drugo, a naročito znanstveno ili medicinsko objašnjenje za trnce u nogama. Njena Gospa, naime, nije bila ni Rajska djeva, ni Kraljica mira, ni Odvjetnica Hrvata, ni Majka Božja, ona je nije ni nagovarala ni pozivala, nije joj zapovijedala, niti je išta od nje tražila: samo ju je škakljala po tabanima.
Babina hrabra teza o Mariji koja škaklja ljude i tjera ih da se smiju dosta je, eto, utjecala na moje promišljanje ljudske vjere.

Sjećaš li se vjeronauka? Je li bilo dakle zabranjeno ići u crkvu kako se sad govori?

– Naravno da se sjećam. Baba me tjerala da svake nedjelje idem na misu u svetoga Roka u tadašnjem Prilazu VIII. korpusa, današnjoj Glagoljaškoj ulici, i svake subote na vjeronauk.

Čitav intervju pročitajte OVDJE