Home Zanimljivosti Moj Kralj spava…

Moj Kralj spava…

SHARE

Kad čovjek odgovara šutnjom onda ili priznaje krivicu i ponizno preuzima odgovornost ili zna da je tu zbog nečeg višeg i da se pred nepravdom ne vrijedi pravdati. Gledao sam Ga dok je šutio. Gledao sam Ga dok nije odgovarao, dok se nije branio, a oni su navaljivali. I udarali. I pljuvali. Nisam nikad prije vidio toliku smirenost i snagu. Čekaj, možda jesam još jedanput nešto slično, ali kasnije.

Kad se rana ohladi i kada vrijeme prođe onda se u nama javlja bunt, javljaju nam se misli zašto nismo reagirali u određenom trenutku, zašto se nismo izborili, zašto smo dopustili nepravdi da bude glasnija? A On je dopustio svemu da bude glasnije. I čini se da je ipak najglasniji bio Glas volje Očeve; glasniji od sve te rulje, jači i od bičeva, prodorniji i od krune trnove, glasniji i od udarca čavala.

I u meni se lomilo, i htio sam i nisam, ali strah je prevladao. Nisam se usudio. U nekoliko navrata vidim sebe kako Mu pomažem pred svima, kako i mene bičuju i vrijeđaju, kako zajedno sa svojim Prijateljem podnosim sve boli… i onda se prenem te vidim da sam još uvijek dio jednolične rulje. Ali sam se opet osjećao različit. I pekla me je savjest zbog toga. I u istom trenu se hrabrio i gadio sâm sebi. U istom trenu sam se vidio rame uz rame s Njim i rame uz rame onima koji su ga osuđivali. I svjedočim Ga i tajim Ga u isto vrijeme. Hodao sam kao i ta rulja, ali nisam vikao, nisam se isticao. Možda ta utopljenost u masi i ponajviše boli. Možda da sam barem…, ali nisam.

Kako je čovjek ponekad jadan, a ponekad tako velik. Ponekad je na dnu, ponekad na vrhu. A sjećam se da me On nije učio ni da sam jadan ni na dnu. Valjda je samo On to dobro vidio u meni kada to ni sâm nisam vidio. I onda bi me sve to još i više boljelo. Želio sam vikati da Ga poznajem, želio sam da me svi povežu s Njim, da kad mene vide da se sjete Njega… I to sve ostalo je toga dana samo želja.

I pogled mi se susretne s Onom koja Mu je sve podarila. Ona koja ga je od Betlehema, evo, sve do Golgote dopratila. I to je taj drugi put kad sam vidio tu snagu. Hrabrost Majke koja prati Sina u smrt… Postidio sam se i Nje, iako sam znao da je sama ljubav i blagost, i da nikakva osuda ne nalazi mjesta na Njenom licu. To me je jedino i držalo. I držale su me Njegove Riječi; Riječi obećanja kako ovo nije kraj; kako ovo nije njihova pobjeda, nego Njegova. Kako ovo nije njihov dan, nego dan svih nas.

I čekat ću jer znam; Tvoja obećanja su istinita. I slijedim Tvoj put, makar izdaleka, ali ne puštam Te iz vida. Tebe vodi Glas volje Očeve, a mene vodi Tvoga križa trag.

“Što je ovo danas? Velika tišina na zemlji, velika šutnja i samoća, velika smirenost jer Kralj spava.”