Home Politika Postoje li stranke kojima odgovara iseljavanje Hrvata?

Postoje li stranke kojima odgovara iseljavanje Hrvata?

SHARE

Mladi Hrvati su glasali nogama, a stari navikom i interesom. Oni koji su htjeli promjene su dobili promjene – promijenili su državu. Mladi očito više ne žele mijenjati ništa – žele biti tamo gdje je već sve promijenjeno. Jer predugo ih se nije čulo, piše za Dnevno.hr autor Tado Jurić čiji komentar prenosimo. 

Gdje je uopće nestalo 54 posto birača koji nisu izašli na izbore? Naše teze su 1.) da je veliki dio iselio, 2.) da iseljavanje odgovara političkoj kasti u Hrvatskoj i 3.)  da mlade iseljenike politička elita u Hrvatskoj ignorira pa oni posljedično ignoriraju režim i političare, a taj stav se prelijeva na sve mlade u zemlji.

Dokaz za ovu tezu je da je na razini EU izlaznost mladih oko 42 posto, dok je u Hrvatskoj to znatno manje, svega 18 posto. U klasičnoj dijaspori (bez BiH) je izlaznost mladih ispod jedan posto. Dok prosječni glasač dviju najvećih stranka u Hrvatskoj ima oko 55 godina.

Tijekom predizborne kampanje kao i sve godine iza nas se pokazalo da u Hrvatskoj ne postoji stranka kojoj je zaista stalo do pitanja iseljavanja mladih i do njihovog povratka. Svi dakako govore da su mladi bitni, da je na mladima budućnost i sl. floskule. Budući da se tu pak ne radi o relevantnoj glasačkoj skupini, politika ih je potpuno izignorirala.

Naime u Njemačkoj je glasalo svega 2.103 glasača, što na više od 300 tisuća osoba s pravom glasa u Njemačkoj iznosi izlaznost od 0,7 posto. Druga omiljena destinacija u koju odlaze mladi Hrvati, Irska, imala je tek 14 registriranih birača.  Svi u međuvremenu dobro znamo da nisu iselili oni rođeni pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća nego mahom osamdesetih i devedesetih pa i tzv. “milenijalci”.

Politička kasta pak u Hrvatskoj reflektira isključivo vlastita uvjerenja i interese. Jako je puno baka i djedova, mama i tata kojima je stalo da njihovi unuci i djeca budu uz njih u Hrvatskoj, a ne u tuđini, međutim to pitanje nije artikulirano tijekom ovih izbora, iako je to interes tih “starih” birača. Jer svako normalno ljudsko biće ima poriv za brigu o mladima, njihovoj budućnosti i budućnosti ove zemlje te svaka zajednica radi na očuvanju same sebe. Kako to da to nije slučaj kod Hrvata?

Žele li Hrvati uopće ikakve promjene?

Nepotrebno je otvarati pitanje legitimiteta ovih izbora jer kada imate izlaznost ispod 50 posto ta činjenica govori sama za sebe. Naime, 50 posto je psihološka granica legitimnosti bilo koje opcije koja sastavlja vladu. Svakako je tu još niz pitanja koja su izravno vezana uz iseljavanje i izbore, primjerice što ćemo s činjenicom da izborne jedinice zbog iseljavanja i depopulacije ne odgovaraju onom broju birača kao kad su nastale prije nekoliko desetljeća.

I ako taj problem ostavimo po strani i dalje ostaje činjenica da čak 54 posto ljudi s pravom glasa nije izašlo na ove izbore što može značiti svašta, ali ništa dobro, primjerice da nitko nije artikulirao njihove interese. Ili su potpuno slomljeni.

Ti su ljudi bili toliko puta prevareni jeftinim populizmom da su možda “digli ruke od svega”. A Hrvatska je danas moralno devastirana zemlja, ne toliko zbog onih ljudi koji su zli, nego zbog onih koji u vezi toga ništa ne poduzimaju. Čak štoviše, mnogi su dojma da najveći dio društva svjesno blokira promjene i sprječava one koji djeluju na njima.

Riječ je o konformistima koji izgleda da čine poveći dio hrvatskog društva. Naša teza ovdje je da su oni koji su htjeli promjene odselili, dok je većina onih koji su ostali – konformisti. Jer čini se da dio ljudi naprosto želi živjeti u zemlji korupcije i privilegija, a dio naprosto ne želi. Taj koji ne želi, očito iseljava.

Dakako biti konformist u Hrvatskoj često znači i  birati one koji će zaštiti “osvojeni plijen” u vidu statusa, radnog mjesta, sinekure i sl.

Međutim često ni nema nekih opipljivih interesa kod prosječnog birača Hrvata, nego glasači glasaju prema onome kako su uvjetovani u obiteljskom domu. Naime, Lakoff i Wehling (2009) pokazuju da je političko-stranačko mišljenje nesvjesno. Birači razmišljaju u formi okvira najčešće (generalnog shvaćanja strukture svijeta i svjetonazora) i to kroz političke metafore i mentalne obiteljske koncepte.

Birači na izborima biraju ovisno o “skrivenoj metafori” koju je neki političar ili politička stranka aktivirao u njihovom mozgu, dok je taj isti istovremeno jezično sve druge metafore “isključio” –  primjer su riječi i sintagme korištene u ovoj kampanji “sigurnost” ili “mi smo protiv korupcije”. Poznajete li ikoga tko bi bio protiv sigurnosti ili otvoreno priznao da je za korupciju?

Čak i onda kada je to suprotno njihovim materijalnim i inim interesima – birači često biraju protiv sebe samih. Možete im citirati događaje, navoditi osobe, iznositi dokaze, upućivati na neuspjele projekte, promašene ekonomije, ideologije – sve je uzalud, jer se sve odbija o duboku strukturu njihovih metaforama okupiranih umova koji razmišljaju u formi okvira (Lakoff/Wehling).

Iako smo naučeni vjerovati da će poznavanje činjenica i istina nas osloboditi, nažalost neće, jer su glave kojima se ta istina činjenica prezentira zbog svog okvira zatvorena i od njih se činjenice “odbijaju”# kao da ne postoje (Božo Marić, 2020.).

Birači pak krivo misle da biraju prema političkim programima. Oni većinom ne biraju političke programe, nego se trenutno ili trajno nesvjesno, iracionalno i ignorantno identificiraju prema vlastitom obiteljskom mentalnom modelu.

Moralne vrijednosti vlastitog obiteljskog mentalnog koncepta bivaju metaforama prenesene na širi svijet, naciju, narod, političku stranku itd. Stoga ljudi većinom “padaju na konstrukt” dok će tvrditi suprotno – da na izborima biraju racionalno.

Ili kako bi rekao F.  Nietzsche: “Ne postoje činjenice. Postoje samo interpretacije”.

Iseljavanje kao poruka političarima

Postoji čitav niz razloga zbog kojih su mladi trebali biti upravo u žarištu političke djelatnosti stranaka u Hrvatskoj, pa barem u kampanji kad su već tu temu ignorirali cio mandat. Natalitet u zemlji je već godinama u padu i Hrvatska se nalazi ispod prosjeka EU.

Istovremeno je stopa nezaposlenosti među mladima natprosječno visoka u europskoj usporedbi. Otkako je 2013. postala članicom EU, Hrvatsku godišnje napušta između oko 50 tisuća ljudi – uglavnom mladih. Iseljeni su naprosto izgubili vjeru da stvari mogu izaći nabolje.

U Njemačkoj, gdje mnogi objektivno znatno teže žive nego bi ikada u domovini, imaju nadu da će jednom biti bolje, dok su je u Hrvatskoj nažalost izgubili. Zato među mladima ne prevladava duh pobune i traženja alternativnih modela nego idu tamo gdje pobuna nije ni potrebna i gdje nada ne ovisi o stranačkoj iskaznici.

Iseljavanje pak očito odgovara političarima na vlasti jer pojačano iseljavanje smanjuje mogućnost pritiska građana jer su upravo oni koji odlaze ti koji bi bili najsposobniji pokrenuti promjene i oni su najmotiviraniji. Tako se i gubi se dio biračkog tijela koje traži nešto drugo, konstruktivnije.

Kada se uzme u obzir tko bi sve mogao otići iz Hrvatske u sljedećih pet godina, to bi bilo ukupno oko 800 tisuća ljudi, a već ih je 400 tisuća otišlo. Ukoliko se trendovi nastave i ništa se konkretno ne poduzme, Hrvatska će u idućih par godina izgubiti cijeli migracijski potencijal odnosno neće više biti nikoga tko će htjeti ili željeti iseliti i tada će zapravo iseljavanje stati. Možda je najtužnija spoznaja do koje smo u našoj studiji došli da bi i mnogi stariji zapravo rado odselili, ali se smatraju prestarim za taj čin.

Našim istraživanjem iz 2018. smo jasno dokazali da iseljenici odlaskom žele kazniti političare i da u njihovom činu iseljavanja ima zapravo i čina osvete tzv. “malog hrvatskog čovjeka”.

Kako to da je jedan put demografija kriva za neuspjeh, a drugi put za uspjeh?

“Mladi iseljavaju jer u kratkom roku žele poboljšati financijsku situaciju”, izjavio je nedavno aktualni premijer (N1, 16.01.20.).

Prije pola godine je pak tvrdio da je njegova stranka izgubila izbore zbog nepovoljnih demografskih trendova, jer “HDZ pobjeđuje u dijelovima Hrvatske koji su demografski u znatno lošijem stanju od onih u kojima pobjeđuje SDP”.

U nastavku se tvrdilo da su rezultati predsjedničkih izbora posljedica nepovoljnih demografskih trendova, posebice u Slavoniji (08.01.20, RTL.hr). Nadalje se tvrdilo da je trend iseljavanja u Njemačku u silaznoj putanji, čak štoviše, političari su počeli govoriti o velikom povratku iseljenika.

No, prema podacima Saveznog ureda za migracije (BamF) potpuno je jasno da i dalje svake godine iseljava oko 50 tisuća Hrvata, i to pretežito mladih, a da su oni koji se vraćaju zapravo umirovljenici. Još problematičnije je da je samo prošle godine došlo 40 tisuća stranih radnika u Hrvatsku što ako se trendovi nastave mijenja kompletnu sliku ovog društva.

Sljedećih godina će još rasti broj povratnika umirovljenika jer u mirovinu ulaze tzv. stari gastarbajteri iz vremena 1968. do 1972.  Nije riječ ni o kakvom povratku recentnih iseljenika, nego o umirovljeničkoj migraciji, Hrvatima koji su iselili za vrijeme tzv. “gastarbajterske ere”. Njemačka nam dakle uzima mlade, a vraća stare.

Jesu li hrvatski političari zapravo nemoćni promijeniti bilo što ili ne žele?

Međunarodne migracije nisu interesno neutralne i nisu slučajan društveni fenomen. Danas svjedočimo strateškom pomjeranju hrvatskog naroda iz jugoistočne u srednju Europu, svjedočimo tzv. drugoj velikoj seobi hrvatskog naroda.

Njemačka ispumpava radnu snagu, a vraća u zemlju umirovljenike. To čini dodatno opterećenje hrvatskog zdravstvenog sustava, koji će pored manjka zdravstvenog osoblja, a uslijed većeg broja starije populacije u zemlji, početi produžavati i postojeće liste čekanja. Ili je neka šira strategija iza svega ovoga – možda se Hrvatsku pretvara u dom umirovljenika Europske unije?

Što god da je, odgovora političara nema. U isto vrijeme problematika demografije i iseljavanja je zanemarena. Zato se treba pitati zašto je tomu tako i postoje li političari kojima odgovara iseljavanje?

Zar nije zapravo logično očekivati strah političara od gubitka ljudi? Pitanje zapravo ne bi trebalo nikako imati logike jer političari žive od uplata poreza, doprinosa i sličnih davanja (Šonje, 2018.). Iseljavanje poreznih obveznika znači odlazak prihoda dok dotacije koje oni šalju ni približno ne nadoknađuju gubitak koji zemlja ima od njihovog odlaska.

Ako  postoje političari kojima odgovara iseljavanje glasača, onda oni očito racionalno kalkuliraju i zaključili su da im iseljavanje nimalo ne šteti nego zapravo čak i pogoduje. Naime, jasno je da je iseljavanje pogodovalo statistici nezaposlenih kojom se nerijetko barata u politikantske svrhe kao relevantnim pokazateljem ekonomskoga razvoja i rasta.

No, tužno je da je Hrvatska danas kao Jugoslavija onda u istoj situaciji. Jer su i jedna i druga same potaknule iseljavanje ili barem nisu učinili ništa da se ona spriječi.

Čini se da svakoj hrvatskoj vladi odgovara “otvoriti zemlju” i pustiti nezaposlene da odu – podjednako kako je to učinila Jugoslavija krajem 60-ih i 70-ih 20. stoljeća. Takva mjera očito kupuje socijalni mir u zemlji.  No, još važnije, kako prije u Jugoslaviji,  tako se i danas iseljavanjem smanjuje rizik unutarnjih političkih promjena zbog odlaska nezadovoljnih. A to što je zemlja gubila najvrjednije – ljude – malo je koga stvarno brinulo, kao i danas.

I sam nedavno preminuli Ivo Banac je došao do sličnog zaključka: “Cijeli život sam bio naivan i vjerovao da je političarima stalo da ne bude iseljavanja, (…) sada znam da se oni svjesno rješavaju kritički mislećih ljudi (…) oni se iseljavanjem rješavaju problema (…) oni (političari) žele da ne budu pod nadzorom” (I. Banac, BHRT, 06.07.20.).

Ali osim političara, cinično je da ni zaposleni ni sindikati nisu previše uzrujani kad drugi iseljavaju, jer se na tržištu rada smanjuju pritisci na smanjenje plaća i rastu šanse za rast plaća zaposlenih (tako barem oni misle), a postojeća radna mjesta su sigurnija. Stoga zaposleni, prvenstveno oni u javnom sektoru (njih 400 tisuća) ne pritišću vlast da promijeni politike (Šonje, 2018.).

I posljednja teza koju treba preispitati u ovom svjetlu je pitanje: Jesu li uopće bolje politike za Hrvatsku, ovakav kakva je danas, okovana okovima globalizacije, moguće? Možda su političari, ovi ili neki drugi, jednostavno nemoćni promijeniti bilo što?

Hrvatska, kao ekonomski i populacijski slabije razvijena zemlja, u globalizacijskim je procesima više izložena moćnim migracijskim silnicama nego što na njih može utjecati, a ulaskom u EU, čija je temeljna vrijednost mobilnost radne snage, njena je pozicija u tome još više oslabjela (M. Mesić, 2014).

Žive li prema nekom starom tumačenju, na jugoistoku Europe zaista “zaostali slavenski narodi koji se nisu u stanju organizirati na moderan način pa su osuđeni na to da budu eksploatirani?” (Šonje 2018.). Činjenica je da se cijela regija Jugoistočne Europe ubrzano prazni i da već sada nedostaje 20 posto radne snage. Je li to sudbina ovih krajeva da uvijek budu iskorišteni u kolonizacijskim igrama?

Prepustiti se historijskom fatalizmu sigurno nije rješenje. Popravak situacije bi mogao ići preko nametanja ovog pitanja na razini EU. Tu pak dolazimo do pitanja: Zašto u svjetlu moralne i političke panike zbog iseljavanja, hrvatski politički stroj nije proizveo niti jedan pritisak na EU da se ovo pitanje nametne tijekom hrvatskog predsjedanja EU, što je bila izvrsna prilika.

Upravo je hrvatsko predsjedanje EU moglo ukazati na problem nemara EU prema svojoj periferiji. Sjećamo se da je na početku predsjedanja Hrvatske Europskom unijom naš premijer Andrej Plenković najavio da će pitanje demografije biti ključno pitanje hrvatskog predsjedanja.

“Europska unija mora se suočiti s egzistencijalnim problemom gubitka stanovništva koji pogađa nekoliko zemalja članica”, upozorio je premijer Andrej Plenković u intervjuu za Financial Times pred početkom hrvatskog predsjedanja EU.

“Hrvatska i druge zemlje se bore s gubitkom stanovništva zbog niskog nataliteta i iseljavanja u prosperitetnije regije. (…) Ovo je strukturalni, gotovo egzistencijalni problem nekih nacija i mi nismo jedina među njima”, rekao je Plenković Financial Timesu (Vlada.hr, 30.12.19.).

Hrvatska je time navodno željela postaviti demografiju u središte svog šestomjesečnog predsjedanja EU-om. Hrvatska je svakako imala potencijala da lobira za jedno takvo pitanje te da postane leader u regiji, a osobito s imenovanjem Dubravke Šuice kao povjerenice za demografska pitanja i Marije Pejčinović-Burić na visokom položaju… Međutim, osim ovog spomena nije bilo više ništa.

Ipak, nije sve izgubljeno. Njemačka je preuzela predsjedanje EU-om i upravo sada treba “stisnuti” Njemačku i pokazati da će isušivanje periferije EU u konačnici  doći i do jezgre EU.

Hrvatski politički stroj treba sada upregnuti sve snage i nametnuti pitanje nepravednosti radnih migracija unutar EU te nepostojanje zajedničkog zdravstvenog i mirovinskog sustava na razini EU – to je početak svih promjena kako za Hrvatsku tako i za novu Europu.

Autor:Tado Jurić / Dnevno.hr