Home Društvo U Mostaru je danas ispričana jedna lijepa priča: Suza nije nedostojalo na...

U Mostaru je danas ispričana jedna lijepa priča: Suza nije nedostojalo na ispraćaju kolegice u mirovinu

SHARE

U vremenu kada smo se otuđili, zbog korone ili zbog brzoga ritma života, u Mostaru je danas ispričana jedna lijepa priča. Naime, Ivica Džidić djelatnica Osnovne škole Ilići otišla je u mirovinu. Ona je iznenadila sve kolege pripremivši bogatu trpezu, ali i kolege nisu ostale dužne.

Ivicu su iznenadile prigodnom darovima, umjetničkom slikom, zanimljivom fotografijom, krunicom iz Međugorja, buketom cvijeća ali i simpatičnom pjesmicom. Suza nije nedostajalo,ali sve je prošlo u ugodnom druženju i raspoloženju.

Pročitajte pjesmicu od kolega iz škole:

IVICA SPREMAČICA

Između toliko školskih lica,
lako je prepoznati tko je Ivica.
Jer ona ne miruje, samo radi i leta
od dvorane do informatičkog kabineta.
Kada ona čisti, prašina se diže
poslije toga, može tuda da se liže.
Nekada zagalami, na Ljilju grakne
jer ona ne može sama ormar da pomakne.
Ali kad se kočerinske i goranačke ruke slože:
Sve se može, sve se može!
A sa spremačicom Ivankom Sveto Trojstvo su bili,
ali Rakićanka u Njemačku ode, euri joj mili!
Dođe Kristina, djeca trebaju da rade,
Ljilja svoje, a Ivica svoje, u glavu joj sade!
Malo po malo, Kristina skonta, Kristina se snađe,
Kristina radi, za Ljilju i Ivicu sve manje rađe.
Ali tako treba, Ivica je nekada bila mlada,
što je sve radila, kada se ona sjeti sada!?
Rodi jedno dijete, pa kasnije odjednom dvoje,
s mužem Andrijom ima djece troje.
Dom sagradi na cimskom brežuljku, borili se ljudi,
kako su samo uspjeli svatko se čudi.
Djeca odrastaju, dani brzo prolaze, dani se broje,
u prave ljude se izgradiše, njih troje.
Oženi se sin, udade se blizanka sestra, Ornela malo zeza,
ali i ona se skrasi , zadesi i nju bračna veza.
I taman kada misliš, kockice se sve slože,
nosiš neki novi križ, Hvala ti, i na tome Bože!
Jednoga dana ispred Mepasa nastade muk,
okliznu se Ivica i nastrada kuk!
Ali Ivica se neda, posljedica ima, raspon isti ostao nije,
uskoro u školi čujemo kako se Ivica poznato smije.
Aluminij je davao plaće, za Aluminijom se sada plače,
sin Romeo mora u Njemačku, čovjek sada šta će?
Nije lako ljudi moji, ispratiti dijete u zemlju stranu,
kada ti je u Hercegoviini obiteljsko stablo, i za svakog imaš debelu granu.
Plakala je Ivica, i ja sam svjedok tome,
ali malo po malo, Romeo se s obitelji snađe, kao svoj na svome.
Otišla i Ivica u Njemačku, kako bi svjedočila tome,
uvjerila se i rekla : Nije loše Romeu mome!
I sada Ivica može mirno uploviti u umirovljeničku luku,
posvetiti se Andrijinoj nozi, i svome kuku!
Što ti je život, gdje si bila, šta si radila,
radila, i radne površine i ljudske odnose gladila!
I cijeli ti život Ivice u ovu pjesmu stade,
navrati nekada u ilićku školu da vidiš šta ti kolege rade!!!

Našoj dragoj kolegici od djelatnika OŠ Ilići !