Home Društvo DREAM TEAM BABE: „Ja nemam šta poželit od ovog svita, samo ža...

DREAM TEAM BABE: „Ja nemam šta poželit od ovog svita, samo ža mi umrit!“

SHARE

Šest kršnih Hercegovki u najboljim godinama, od 66. do 85., ujedinjenih u zajedničkom projektu vesele i otkačene starosti, glavne su junakinje dokumentarca Dream Team Babe. Scenarij i režiju filma, u produkciji Platforme i Al Jazeere, potpisuje sarajevska novinarka Lejla Zvizdić, urednica Jutarnjeg programa na BHT1. Ideja koja okuplja pet kreativnih Ljubušanki možda nije izgrađena po mjerilima stamenog hercegovačkog patrijarhata, ali to ih je i izbacilo u orbitu: redovno nastupaju na televiziji, neizostavne su učesnice brojnih hercegovačkih „sila“, zovu ih na rođendane i proslave, učestvovale su na Supertalent Showu, napisale pjesmu Vatrenima nakon uspjeha na Svjetskom prvenstvu u fudbalu, jedna od njih „u ovim godinama“ vozi motor ko sretna…

Ženu muškarci ovdje i dalje najviše vole vidjeti kao „stub porodice“ koji je u nekom poluropskom statusu, posvećen kući, djeci i statičnom poimanju života, kao kućnu ikonu čiji je radijus kretanja zauvijek omeđen tradicionalnim normama. A žene u trećoj dobi još su više ograničene tim lancima tradicije u kojoj glavnu riječ vode muškarci. Otud je samo postojanje Baba jedna vrsta društvene subverzije, koju su one učinile prihvatljivom muškinju zahvaljujući – razornom humoru. Taj iskošeni pogled bunta, ta sloboda nastala na ideji da se muškarcima može uspješno suprotstaviti i onda graditi svijet veselih, duhovitih žena, u njihovom je slučaju potpuno zaživjela. Kroz filmsko predstavljanje, svaka od pet akterki uspjela je u nekoliko minuta napraviti uvjerljiv autoportret, iz kojeg publika može iščitati s čime se sve žensko u Hercegovini, a i znatno šire, suočava i bori posljednjih stoljeća.

Franka (1936.)

Franka kaže da je zapamtila dva rata i da nijedan nije nikoga ničemu dobrom naučio. Danas preživljava tako što šije košulje, kecelje, torbe, pravi opanke, plete „čorape“. „Što se god oblači, sa vrh glave pa do peta, ja to pravim. Imam svoj butik u etno selu i ja sam ti za mašinom izgubila leđa.“

Udovica je već 24 godine. „I da sam ostala bez muža u dvadesetoj, ja se ne bih više udavala, zato što imam svoje bogatstvo, svoju dicu, unučad.“ Ima devet unučadi i osam praunučadi. „Nas je sad šest u našem društvu, a samo Nada ima muža. Ja kažem blago nami, ja sam svoga duboko zakopala, ali još nije nika. Ja se odmaram vamo, on se odmara tamo, dobro i meni i njemu.“

Kata (1943.)

Svi joj kažu da ima dobar glas za gangu i bećarac. „Svako selo ima svoju gangu. Ganga se ne može ričima naučiti, ona se mora naučiti u sebi.“

Ima tri sina i dvije nevjeste. „Svi me paze. Ja zamišljam da sam još na sredini života. A nije tako. Puno je godina. Ne volim gledati stare, samo mlade. Danas svega ima više nego u naše doba, ali su mladi više nezadovoljni nego što smo mi bili tada.“

Za Katu, život ide dalje. Smatra da je važno što je počela pjevati, a to joj je dalo snagu i da krene s vježbanjem. I to u teretani. Kao da su pjevanje i Babe bili okidač za novu stranicu života.

Jagoda (1946.)

Nijedna od priča koje smo čuli u filmu ne sliči drugoj. „Šofer sam traktora, među rijetkima u selu“, kaže Jagoda. „Ostala sam sama, dica su otišla za svojim poslom, muž mi je umra; da bi popunila kućni budžet pošla sam brati jagode.“

Jagoda sažima žensku egzistenciju u nekoliko trpnih rečenica, u kojima je teško naslutiti očaj iako situacija nije baš najblistavija: „Život je težak, čovik pomalo iđe, stari, ne može se ko prije, ali ne žalim se. Dok ima brufena, Jagoda može i na pijacu, Jagoda može i u drva. Da me kolina ne bole, počela bi hotel praviti.“

Branje jagoda nije samo finansijska nužnost nego i nezamjenjiva socijalna aktivnost: „Na plantažu kad odem, to mi ispunjava ne samo novčanik nego i dušu i tilo. Imam svoje Babe, često se nađemo, često se i proveselimo, pa čak se malo i poričkamo, no to bude dva-tri sata, ili jedan dan da niko nikoga ne zove, i to brzo prođe.“

Blagica (1944.)

Otišla je u Njemačku „šeset devete“. Kad je odradila svoje i zaradila penziju, vratila se u rodni kraj. Danas živi „malo tamo, malo vamo“. „Najbolji osjećaj pod nogom je kad ti osjetiš svoju grudu“. „Ja sam muža izgubila dvi i sedamnaeste. Kad se izgubi drug, to je teško. Mi smo, hvala Bogu, sretno živjeli u braku pedeset jednu godinu.  Ima nekih deda koji se interesuju, ja sam im rekla da imam prijateljicu Tetku, pa nek se dogovore ako im paše.“

Anica (1942.)

„Ja sam Anica, zovu me Tetka. Rođena sam, čekaj dok se malo smislim, jesam li, jesam, jesam, 1942. godine.“

Sa 150 eura mirovine i ne može se baš preživjeti, pa i Anica bere jagode. „Ja sam udovica, svoje djece nemam, ali imam djecu i unučad od svog muža, ima ih svugdje: Zagreb, Boston, Ljubuški… Kao da su moja rođena djeca.“

Usamljenički život je težak, ali najvažnije je, izgleda, ne gubiti nadu. Ni snove. „Godinama dedu tražim pa ništa, he, he… Ja bih sad nešto malo mlađe, pa ono pozamašno, da se možemo provodit i vodat, bilo đe, čak u stranu državu bi rado otišla, kad bi imala tog mlađeg malo. Ja imam svoju najbolju prijateljicu Nadu. Muž njen je jako dobar čovjek, on nas trpi, mi smo ponekad malo i zločaste.“

Nada (1954.)

Pjeva i igra od malih nogu. „Ja sam najmlađa i jedina od Baba imam muža. Ja i u ovoj dobi staroj volim sve što vole mladi. U mladosti sam vozila motor. Ja sam u svom društvu najveselija. Volim napisati pjesmu i to bude toliko smiješno, sami se sebi smijemo. Napisala sam pjesmu i o Zlatku Daliću i njegovoj ekipi.

„On Modrića kapetana, stalno doziva,

Momci moji, srećo moja, borite se svi,

Da odemo u finale, to će nama vrijediti.“

„Što mladost nosi ove gaće raskidane, i o tome smo pjesmu napisale.“ Vjerovatno najviše popularnosti donijela im je pjesma o Afričkoj šljivi, pa i dan-danas, godinama nakon što je kultno djelo nastalo, u Ljubuškom im, uz obostranu ciku i smijeh, dobacuju: „Babe, ima li šljiva?“

„Ovo što radimo, to nijedno društvo ne radi.“ I u doslovnom i u prenesenom i u političkom smislu, kao, recimo, kad fenomenalno zagangaju Bosno moja, lijepa, mila, gizdava

Kada ih pitaju „dokle vi to mislite živit i odat“, odgovor je: „Barem do stote. Nikad nam neće biti lipše.“

Na večer posvećenu njihovom stvaralaštvu po njih dolaze motoristi. Nada će i sama voziti motor, a dok jedna od pjevačica pokušava, malo teže zbog godina i kostiju, da se uspentra iza leđa ljubaznog motoriste, iz pozadine dolazi karakteristični hercegovački komentar: „Nuder ove, ova će sama“. Kako im je rasla lokalna popularnost, Babe su shvatile da im Hercegovina nije međa, da im je samo nebo granica. Evo kako je donesena ključna odluka, ona  o umjetničkoj ekspanziji: „Tetka, evo gledala sam naš nastup i super mi je. Šta ti misliš da se prijavimo na nešto veće?“ „Misliš da iđemo dalje?“

I tako su na kraju završile usred ovacija publike na Supertalent Showu. Autorica filma Lejla Zvizdić iskazala je izvanredan rodni senzibilitet i uhvatila karakterističnu buntovničku liniju živahnih hercegovačkih starica. Njena režija je nenapadna, neideologizirana, jer sve najbolje stvari koje su trebale biti izrečene rekle su Babe na njima svojstven način, oporo ali bez gorčine, anegdotom, smijehom i samoironijom koji su razorili i najtvrđe (bosansko)hercegovačke rodne stereotipe. Babe su čudo duhovnog otpora muškoj dominaciji, poželimo im da još decenijama uveseljavaju sve okolo, uključujući i sebe same. Kao što reče osamdesetpetogodišnja Franka na samom početku filma: „Ja nemam šta poželit od ovog svita, samo ža mi umrit!“