Home Vijesti Franjevac nakon 103 dana borbe protiv koronavirusa: Oživjela me molitva!

Franjevac nakon 103 dana borbe protiv koronavirusa: Oživjela me molitva!

SHARE

“Oživjela me ljubav i molitva!” To je sažetak borbe s koronavirusom duge 103 dana kroz koju je prošao fra Stjepan Neimarević, 70-godišnji franjevac i član Hercegovačke franjevačke provincije, prenosi Hrvatska katolička mreža.

Fra Stjepan Neimarević, 70-godišnji franjevac i član Hercegovačke franjevačke provincije, rođen u Travniku 1951., već dvanaestu godinu na službi je u Hrvatskoj katoličkoj misiji Zürich u Švicarskoj. Niti u jednom trenutku nije se zamarao time gdje se zarazio u listopadu prošle godine. “Ova bolest vrlo je opasna i čovjek mora učiniti što može da bi je izbjegao. Netko će dobiti teži, a netko lakši oblik. O tome treba razmišljati.”

Fra Stjepanov odlazak u bolnicu nalik je filmskom scenariju. Sjeća se dolaska, kako kaže, nepoznatih ljudi u njegovu samostansku sobu koji su ga smjestili u bolnička kolica, a kroz prozor je vidio i dizalo s vatrogasnih kola koje ga je trebalo izvući van. Sjeća se i sirene hitne pomoći i dolaska u bolnicu nakon čega je za njega nastupila “noć koja je trajala 18 dana”. Tim riječima opisuje komu u koju je pao. Kroz to vrijeme pokazalo se da su pluća potpuno uništena, bubrezi su otkazali i bila je potrebna dijaliza, a potom je dobio i bolničku bakteriju opasnu po život. Veliku ulogu u komunikaciji s liječnicima odigrao je fra Stjepanov subrat, fra Antonio kojemu su liječnici rekli kako nema šanse za oporavak i preživljavanje, te da ostaje još samo isključiti aparate.

“Vi znate da se mi borimo za život, a ne smrt. Činite što možete sa svoje strane, a za ostalo se nemojte brinuti”, rekao je fra Antonio liječnicima.

“Doktori su rekli ako i preživim, da ću vegetirati i neću moći govoriti niti hodati. Bio bih kao živi mrtvac. Antonio je rekao da smo spremni za borbu. Kroz to vrijeme ja sam polako dolazio sebi, fra Antonio me pri prvoj posjeti upitao hoćemo li moliti. Pristao sam, naravno. On je kleknuo i počeo moliti. Nakon toga su došla tri liječnika i bili su nesigurni hoću li uopće moći sjesti i govoriti. Pitali su o mojem imenu i mjestu rođenja. Ostali su začuđeni kako sam svega svjestan i ništa nisam zaboravio.”

Fra Stjepan je sa slušateljima HKR-a podijelio i iskustvo iz kome za vrijeme koje je doživio osjećaj nemoći. Kaže da je vidio ledinu blizu svoje rodne kuće i sebe kao da je privezan za nešto, potpuno nepokretan, a svjestan svega. Sunce je grijalo tijekom dana i bilo je vruće, noću je bilo hladno… U tom stanju čuo je i glasove koji pitaju tko je i odakle je, traži se njegov identitet. Čuo je i glas svoje sestre i njezinog društva, ali s nikim nije mogao uspostaviti kontakt. Kad je došao k svijesti i ugledao svoje noge, odmah ih je pokušavao pokrenuti. No, nije išlo od prve.

“To je užasan osjećaj. Osjećaš da si živ, ali ne možeš ni s kim ništa. Liječnik je pitao fra Antonia: ‘Što ti ponavljaš fra Stjepanu kada dođeš kod njega? Što mu govoriš?’ Fra Antonio je odgovorio da moli krunicu. Tada mu je liječnik rekao da je čovjek pokraj mene bio mnogo mlađi, jači i sa puno optimističnijom zdravstvenom slikom, ali on je umro, a fra Stjepan nije. On je bio u mnogo težoj situaciji. Dakle, postoji očito nešto jače od nas, nedokučivo. Za onoga čovjeka nitko nije pitao, nitko se za njega nije interesirao, nitko ga nije čekao. Drugim riječima, i kad si u najtežoj situaciji, ako imaš nekoga tko na tebe misli, tko te želi, imaš šanse preživjeti i ponovno početi. Tako je bilo prvih dana moje svijesti nakon kome. Ležao sam u krevetu nepokretan nakon buđenja i pokušavao pomicati noge i ustati nakon nekoliko dana. Bilo mi je drago da se mogu sam kretati i nešto učiniti. Prvi put nakon mjesec i pol dana stao sam na svoje noge. Nije dugo prošlo i uspio sam otići do toaleta, sam, bez pomoći. Nije bilo lako, ali uspio sam. Doktori su bili nemalo iznenađeni kada su vidjeli koliko sam toga nakon svega uspio, pa je sve osoblje na tome odjelu izašlo van da me vidi kako ponovno mogu sam hodati i živjeti.” Liječničkom čuđenju nije bilo kraja, kaže fra Stjepan sjećajući se svoje šetnje duge 75 metara bolničkim hodnikom.

Fra Stjepanov oporavak se nastavio dalje kroz rehabilitaciju za vrijeme koje je susreo mnoge osobe koje su preboljele COVID 19 i ponovno uče hodati. Oni koji su brže napredovali bili su mu poticaj za vježbanje, kaže. “Sve to vrijeme moje bolesti imao sam priliku ljudima koji rade u bolnici održati predavanje. Oni su bili iznenađeni i koliko je to opasna bolest. Bili su sretni što sam im mogao to posvjedočiti. Bilo je teško to sve proći. Hvala Bogu, pomaknuo sam se s mrtve točke i mogu sam raditi, voziti i slaviti misu. Želio sam svojoj subraći pomoći kao što su i oni meni pomogli dok sam bio odsutan zbog bolesti. Želim zahvaliti svoj subraći, osoblju u bolnicama gdje sam bio koji su mi pomogli i svima koji su molili za mene. Bilo ih je mnogo optimističnih koji su vjerovali u moje ozdravljenje.”

Dodajmo ovome zanimljivost da smo s fra Stjepanom razgovarali nakon što je stigao u Bosnu na odmor, prethodno vozeći u jednom danu put dug 1300 kilometara.

“Svi smo mi oni koji učimo. Mnogi liječnici i danas lutaju i ne znaju što je to. Još će dugo proći dok ne spoznamo što je to korona i koliko je zapravo opasna po ljude i njihovo zdravlje. Najlakše je boriti se s neprijateljem kojega vidiš, ali najgore je protiv onoga koga ne vidiš, a postoji. Nažalost, postoje mnogi ljudi koji neozbiljno ovo shvaćaju. Kao da ne želimo reći da je to bolest. To je sada više postalo pitanje vjere ili nevjere, postoji li uopće ta bolest? Dobro bi bilo da se ljudi počinju ozbiljno baviti svojim zdravljem i zdravljem svojih bližnjih. Ne treba druge “ubijati” kojekakvim teorijama strahovima jer to unosi nemir i čini druge nemirnima. Osobni je stav želi li netko primiti cjepivo ili ne, ali moramo imati odgovornost prema sebi i drugima te svijetu u kojem živimo. Ne živimo samo za sebe već i za druge. Ja sam imao sreću da sam oko sebe imao ljude koji su me voljeli, posjećivali me i sve činili da mi bude dobro. Zahvaljujem svima! Mene je oživjela ljubav, njihova pažnja i molitva!”

Na kraju razgovora za HKR, fra Stjepan se raduje danima godišnjeg odmora u Bosni: “Volim ljude i izuzetno mi je drago da se oni susretnu, ispričaju i sjete kako je nekada bilo. Da se nađu jer to je život i mi tu crpimo najbolje sokove za svoj život. Dobri, lijepi i pozitivni susreti su ono što ga može voditi kroz život i tada uz Božju pomoć, čovjek može sve odraditi.”