Kad udare kiše, nadođu vode pa se rijeka izlije iz svog korita i izgubi ljepotu i bistrinu. Vijugava ljepotica sa svojim brzacima preko noći zarobi polje i postane prijeteće mutno jezero svjedočeći kako i ljepota lako može prerasti u avet kad izgubi mjeru.
Pod divljom snagom u Dočanima su provrila vrila i protekle jaruge šepureći se što mogu zaviriti u tuđa dvorišta.
Dok su se seljani borili s bujicom iz Pavkina vira, djeca su u školi slušala lekciju o snazi vode:
– Pogledajte, djeco! – pokazivao je seoski učitelj velikoj skupini malih školaraca – vidite što je voda kadra učiniti, ali uskoro će joj ljudi stati u kraj. Izgradit će nasipe i vratiti rijeke u korita, ne će više biti poplava.
– Zašto bi ih vraćali u korito? – odvaži se jedan bosonogac – onda naš mlin nikad ne bi radio, a ovih dana melje punom snagom.
Učitelj se zateče pred izjavom dječaka čija obitelj ima mlin na seoskom potoku koji često presuši. Djeca znaju postaviti neobična pitanja, ali i učitelji im znaju doskočiti.
– A čiji mlin radi cijelu godinu i zašto? – upita učitelj.
– Veselkov! – zaoriše svi uglas.
– Zašto?
– Zato što je na dobrom mistu, di uvik ima vode – govorio je odlikaš Mile ponosan što je to mlin njegova djeda.
– Odlično, Mile, samo pazi na tu svoju ikavicu, u školi svi govorimo jekavskim govorom, zar ne?
– Meni to nekako mrsko – ote se Milinoj sestri Ivi spontano – mi ne pričamo po građanski?
Došavši kući djeca su spominjala ono što su učili u školi, pričali su kako će ljudi ukrotiti rijeke i napraviti hidrocentrale. Učitelj je rekao kako bi Mile jednog dana mogao biti inženjer koji će to raditi.
– Ccccc! Svašta ti vas uče? – znatiželjno će baba Anđica – nemojte vi povirovat svemu što čujete, i učitelju je naređeno šta će govorit?
– Meni je u školi lipo – veselo će Mile – učo nam priča zanimljive priče, učimo lipo pisanje i račun. Ja baš volim školu, učitelj me sto puta pohvali.
– Ja ne volim školu, zadrimam dok učitelj priča, još kaže da su mi slova „krumpirasta“ pa mi se svi smiju, od brojeva mi se smuti u glavi, ja bi da me ispišete? – žalila se Iva molećivo.
– Ne smimo te ispisat! – pojasni joj majka – plaća se globa ako dite ne iđe u školu. Volila bi ja da krave čuvaš, nego što tamo dangubiš.
– Niko u školi ne dangubi! Sve što čuje, glava negdi zabiluži – oglasi se i djed Veselko.
– Učo je danas pričo o našem mlinu i objasnio nam zašto je najbolji mlin u selu – pričao je Mile odvažno.
– Naš mlin je poznat na ovaj kraj, a na onaj tamo se govori o Bojkanovića i Glizića mlinu – Veselku je godila pohvala – uđe taj poso u krv, to je kućom. Mlinari, kad je brč posla, oka ne stisnu, paze na mlinski kamen, na vrstanje brašna. Jedva ja čekam da Mile nareste i priuzme mlin? Možda će dotad doć lektrika u selo pa će mlinovi radit na struju kako je tamo u svitu?
– Milu ćemo školat – nagovijesti majka – poslat ćemo ga u veliki grad, ne će li ga zapast lipši život kad voli školu?
– Nije did protiv škole, samo bi mi bilo žao da se mlin utrne. Uvik triba jedan mlin u selu. Dok mlin bruji, selo živi.
– Ja ću čuvat naš mlin! – obeća Mile u namjeri da ohrabri djeda kojem to obećanje pade na dušu kao melem.
– Lipa rič je ko voda kad svojom snagom pokrene kolo, a ono kamen što tvrdo zrno pritvori u brašno. Ima riči koje sliče mutnoj vodi kad provali u kuću, a kad se povuče, iza sebe ostavi mulj i težak vonj.
– Lipa moja pametna glava – baba pomilova Milu dok je slušao djedovu priču – a što ne bi u pratre kad voliš knjige? Bolje je se brinut za dušu, nego za tilo?
– Ko zna, bona baba, šta život nosi? Ko živ, ko li mrtav? Do sutra? – Veselko prekide babino mudrovanje vidno zadovoljan unukovim obećanjem koje potisnu bojazan da bi se mlin mogao ugasiti.
Mile kao da pročita djedove misli zagledan u babu Anđicu koja je prebirala zrnca krunice uvjerena kako će molitva sve okrenuti na dobro.
Iva Bagarić/Tomislavcity