Hip_Urednik
Učestale dojave o bombama više nisu puki fenomen, već su postale sredstvo i alat za destabilizaciju društva u Bosni i Hercegovini i regionu, često povezane s političkim motivima i izbjegavanjem obaveza, upozoravaju stručnjaci. Profesor dr. Armin Kržalić sa Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu ističe da se radi o planskom djelovanju koje iskorištava prilike za destabilizaciju, dok profesorica dr. Amela Dautbegović sa Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu objašnjava složene psihološke obrasce, posebno kod mladih i adolescenata, koji stoje iza ovih lažnih prijetnji. Ključna je rana detekcija, proaktivna rješenja i sveobuhvatan pristup prevenciji i odgovoru.
Profesor Kržalić ukazuje na sistemske nedostatke, prije svega na nedostatak integriranog sistema, rane detekcije i koordinacije između entiteta, nivoa vlasti i drugih subjekata. Naglašava potrebu za proaktivnim rješenjima, praćenjem i ranom detekcijom prijetnji, kao i obaveznim uvježbavanjem u objektima koji su česta meta, poput škola i trgovačkih centara. Umjesto tradicionalnog pristupa stalnim evakuacijama, Kržalić poziva na preuzimanje individualne odgovornosti shodno povjerenom zadatku. Problemom smatra i nedostatak odgovornosti te liderstva koje bi efikasno koordiniralo odgovor.
Također je istakao važnost posvećenosti kaznenim mjerama za lažne dojave i transparentnom izvještavanju javnosti. Nedostaju podaci o broju slučajeva, rasvijetljenosti, motivima i počiniteljima. Kržalić naglašava da se ove prijetnje mogu koristiti u kontekstu hibridnih prijetnji i dezinformacija od strane “nevidljivog neprijatelja” s ciljem stvaranja straha i podjele društva. Zbog toga je neophodan bolji rad obavještajne službe i uspostavljanje centraliziranog centra za borbu protiv dezinformacija, kakav BiH trenutno nema, uzimajući Estoniju kao primjer uspješne prakse.
S psihološkog aspekta, profesorica Dautbegović objašnjava da se fenomen lažnih dojava može razumjeti kroz više preplićućih obrazaca, posebno kod mladih. Kao glavne motive navodi traženje pažnje i osjećaj kontrole, gdje adolescenti, željni vidljivosti i utjecaja, koriste lažne dojave kako bi privukli medijsku pažnju i stvorili osjećaj moći, odnosno doživljaj da mogu zaustaviti sistem. Drugi važan faktor je modeliranje ponašanja, objašnjeno teorijama socijalnog učenja. Promatranje sličnih slučajeva u medijima i na društvenim mrežama dovodi do normalizacije takvog ponašanja, snižava psihološku barijeru i stvara stav “ako mogu drugi, mogu i ja”, ponekad dovodeći i do direktne imitacije.
Suvremeni digitalni kontekst igra značajnu ulogu, omogućavajući osjećaj anonimnosti i distancu od moralne odgovornosti, jer počinitelj ne vidi direktne posljedice svog djela, poput panike i straha. Dodatno, kod mladih je izražena impulzivnost, što otežava sagledavanje dugoročnih posljedica postupaka koji im se u početku čine kao šala, a kasnije prerastu u ozbiljan problem.
Kao mjere za smanjenje ovakvih pojava, profesorica Dautbegović ističe da sama reakcija nije dovoljna, već je ključna prevencija koja djeluje na psihološke uzroke. Škola je primarna linija prevencije, naglašava, i treba biti razvojno-psihološka sredina koja razvija socioemocionalne kompetencije kod djece i mladih, uključujući empatiju, samokontrolu i odgovornost. Neophodna je i dostupna psihološka podrška za sve učenike, a ne samo za one prepoznate kao rizične, jer je rana intervencija ključna. Škole trebaju biti siguran prostor za izražavanje osjećaja poput stresa, ljutnje ili preopterećenosti, kako frustracija ne bi tražila destruktivne izlaze.
Unapređenje digitalne pismenosti također je važno, kroz edukaciju o posljedicama digitalnog ponašanja i razbijanje iluzije o anonimnosti. Mladi moraju shvatiti da lažne dojave nisu šala, već krivično djelo s pravnim i životnim posljedicama. Mediji i institucije imaju odgovornost da izvještavaju bez senzacionalizma i dramatizacije, izbjegavajući fokus na počinitelje (posebno maloljetne) i detalje koji bi mogli poslužiti kao uputstvo za imitaciju, jer pretjerana pažnja može potaknuti takvo ponašanje. Roditelji, kroz edukaciju i otvorenu komunikaciju, trebaju prepoznati promjene u ponašanju djece, poput povlačenja ili izražene potrebe za pažnjom.
Podaci Ministarstva obrazovanja o povišenoj anksioznosti, depresivnim i psihosomatskim simptomima kod učenika ukazuju na potrebu da se obrazovni sistem fokusira ne samo na intelektualni, već i na emocionalni i socijalni razvoj. Odgovornost je na cijeloj zajednici, poručuje Dautbegović, naglašavajući holistički pristup koji uključuje obitelj, školu, vršnjačko okruženje i širu društvenu zajednicu. Nastavnici trebaju biti osposobljeni za prepoznavanje odstupanja u ponašanju, a obrazovni sistem kontinuirano preispitivati izvore stresa i preopterećenosti učenika, te unapređivati komunikaciju kako bi se mladi osjećali sigurno i imali povjerenje da potraže pomoć.
