Hip_Urednik
Ubojstvo Luke Milovca (19) u Drnišu potaknulo je ponovno zazivanje u javnom prostoru uvođenja doživotnog zatvora.
Nesretnog 19-godišnjaka ubio je Kristijan Aleksić.
Zločin se dogodio u subotu navečer kada je mladić, privremeno radeći kao dostavljač hrane, došao do kuće osumnjičenog kako bi mu predao narudžbu.
Podsjetimo…
Aleksić je u svibnju 1994. godine s 17 uboda nožem ubio 22-godišnju djevojku, zbog čega je osuđen na kaznu zatvora od 12 godina.
Policija je prije tri godine kod Aleksića pronašla ilegalno oružje i podnijela kaznenu prijavu, nakon čega je podignuta optužnica u studenom 2023., no sudski postupak do danas nije počeo.
2020. godine zbog prijetnji i uznemiravanja strine i njezina sina kažnjen je tek novčanom kaznom od 1600 kuna.
Sud je pritom kao olakotne okolnosti uzeo njegov loš socioekonomski status i raniju prekršajnu neosuđivanost, iako je riječ o osobi koja je već bila pravomoćno osuđena za brutalno ubojstvo.
Hrvatska je jednom neuspješno uvela doživotni zatvor
Podsjetimo da je doživotni zatvor u Hrvatskoj uveden 2003. godine, no već 2004. ukinut je nakon što je Ustavni sud presudio da zakon nije donesen potrebnom dvotrećinskom većinom u Hrvatskom saboru.
Hrvatska i BiH su jedne od rijetkih europskih država koje nemaju institut doživotnog zatvora, a najteža moguća kazna jest dugotrajni zatvor do 50 godina.
Aleksiću, dodajmo, zbog Lukinog ubojstva prijeti maksimalna kazna od 40 godina zatvora.
Kako to rade u Europi?
Njemačka ima doživotni zatvor, ali uz mogućnost preispitivanja kazne nakon 15 godina, dok se u praksi puštanje na slobodu odobrava rijetko i tek nakon procjene da zatvorenik više nije opasan za društvo.
Sličan model imaju Francuska i Italija.
Kako to rade susjedi?
Što se tiče susjedstva, Srbija je doživotni zatvor uvela 2019. godine nakon inicijative poznate kao Tijanin zakon, pokrenute nakon brutalnog ubojstva 15-godišnje Tijane Jurić 2014. godine.
ARGUMENTI ZA
U pravnoj teoriji, kazna mora biti proporcionalna težini djela i stupnju krivnje.
Za zločine koji trajno uništavaju ljudske živote (genocid, terorizam, serijska ubojstva), vremenski ograničena kazna pravno podcjenjuje težinu zločina.
Zagovornici doživotnog zatvora smatraju da društvo mora imati mehanizam kojim će trajno izolirati osobe koje su počinile najteža ubojstva ili višestruka nasilna kaznena djela, posebno recidiviste.
Prema tom argumentu, pravni sustav ima dužnost primarnog štita društva, a trajna izolacija jedini je stopostotni jamac da ta osoba više nikada neće ugroziti nikoga.
Pojedini stručnjaci ističu da blage ili vremenski prekratke kazne za najteža djela demoraliziraju javnost i smanjuju povjerenje u sudstvo.
ARGUMENTI PROTIV
Većina modernih kaznenih zakona propisuje da je svrha kazne u resocijalizaciji.
Izricanjem doživotnog zatvora bez mogućnosti izlaska, država zapada u paradoks da zakonski propisuje resocijalizaciju, a u praksi je u startu proglašava nemogućom i od nje odustaje.
Europski sud za ljudska prava u presudi Vinter i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva iz 2013., koja se odnosila na trojicu britanskih zatvorenika osuđenih na doživotni zatvor bez mogućnosti izlaska, zauzeo je stav da takva kazna bez ikakve realne mogućnosti preispitivanja može predstavljati nečovječno i ponižavajuće postupanje.
Pravni stav je da država ne smije čovjeka svesti na objekt bez ikakve budućnosti, jer se time uništava njegova ustavom zajamčena ljudska bit.
Kriminologija koristi pojam age-crime curve (krivulja starosti i kriminala) koja dokazuje da s godinama (nakon 50. ili 60. godine života) agresija i biološki nagon za vršenjem nasilnih kaznenih djela drastično padaju.
“Doživotna kazna se smatra nehumanom”
Doživotni zatvor se sve više smatra nehumanom kaznom, a nedostatak je i što se izriče samo za najteže oblike kaznenih djela.
Postavlja se pitanje što s počiniteljima koji čine seriju kaznenih djela srednje težine (nasilništvo, opetovano posjedovanje oružja uz prijetnje), a za koje postoji realna opasnost da će, čim izađu, ponoviti djelo?
Borak.tv
