Hip_Urednik
O nekadašnjim običajima vezanima uz smrt i ispraćaj pokojnika, koji su osamdesetih godina prošlog stoljeća izgledali znatno drukčije nego danas, zanimljivu je priču napisao novinar Drago Vukojević. U tekstu se osvrnuo isključivo na izvorni običaj sjedenja kod pokojnika, kakav se njegovao u to vrijeme, napominjući kako bi prikaz svih običaja vezanih uz smrt i posljednji ispraćaj zahtijevao znatno opširniju priču.
Običaji vezani uz smrt i ispraćaj pokojnika osamdesetih godina prošlog stoljeća nisu bili ni blizu ovakvi kakvima ih danas znamo. Nije bilo gradskih mrtvačnica koje se navečer zaključaju, raskošnih šatora ni stotina kvadrata klimatiziranog prostora. Sve se odvijalo u obiteljskoj kući, a ovaj se tekst odnosi isključivo na ono izvorno, sjedenje kod pokojnika iz tog vremena. Kada bi pisao o cijelom običaju kod smrti tekst bi morao biti puno duži.
Sve je počinjalo u trenutku kad bi netko izdahnuo. Smrt se nije navještala telefonskim pozivima i osmrtnicama, već plakanjem žena. Bio je to onaj teški, glasni plač s nabrajanjem koji bi proparao tišinu i koji se mogao čuti gotovo kroz cijelo selo. Znalo se dogoditi da žene, kako bi imale više snage i bolji glas za to dugotrajno i iscrpljujuće nabrajanje, prije nego što počnu, potegnu i koju čašicu rakije. Tek nakon tog glasnog navještenja, na crkvi bi zazvonilo mrtačko zvono, potvrđujući gorku vijest. Prvi bi se u pokojnikovoj kući okupili susjedi, a zatim bi pristizala rodbina i prijatelji.
Tada bi na vidjelo izišla ona prava seoska solidarnost. Susjedi i bliža rodbina odmah bi uskočili u pomoć, preuzimajući većinu posla na svoja leđa. Oni su pomagali pripremali kuću, donosili stolice od svojih kuća, brinuli se za cjelokupnu logistiku i organizaciju kako bi uža obitelj mogla u miru tugovati. Ta zajednička nevolja i blizina smrti imale su i jednu posebnu, uzvišenu težinu u narodu, u tim trenucima, kada bi svi priskakali u pomoć, nerijetko bi, iako ne obvezno, došlo i do pomirenja između obitelji preminulog i nekih susjeda ili rodbine s kojima se dotad možda godinama nije razgovaralo. Smrt bi jednostavno poravnala stare račune i podsjetila ljude na ono što je uistinu važno.
Važno je naglasiti da je u to vrijeme, pa sve negdje do osamdesetih godina, kovčeg s pokojnikom najčešće bio dijelom otvoren, tako da bi se pokojnikovo lice cijelo vrijeme vidjelo. Zbog toga bi se u kući često vidio dirljiv prizor kada bi neka žena iz uže obitelji prišla odru i poljubila pokojnikovo lice, želeći i na taj način, pred svima, posljednji put pokazati koliko ga je voljela.
Ako bi vrijeme bilo lijepo, narod bi uglavnom sjedio vani u dvorištu, dok bi u kući sjedile žene. Tako bi se družili negdje do 10 ili 11 sati uvečer, u zavisnosti od toga je li zmsko ili ljetno vrijeme, a onda bi se većina svijeta razišla svojim kućama. Ostajali bi samo oni najbliži. U to vrijeme kod pokojnika su sjedili isključivo mještani. Rijetko bi se tu zatekao netko iz drugog sela ili mjesta, osim uže rodbine koja bi pristigla izdaleka.
Za lošeg vremena, sve bi se selilo unutra. Tko god je mogao, oslobodio bi dvije prostorije za taj slučaj: u jednoj bi sjedile žene, u drugoj muškarci. I tako bi se sjedilo cijelu noć. Glavni smisao tog cjelonoćnog bdijenja bio je “čuvanje straže” – pokojnik niti u jednom trenutku noći nije smio ostati sam u prostoriji. Ljudi su se izmjenjivali pokraj tog otvorenog odra, dajući priliku užoj obitelji da barem nakratko sklopi oči prije napornog dana pokopa.
A tijekom tih dugih sati bdijenja, u sobama se odvijao onaj najzanimljiviji dio noći koji potpuno odudara od današnjih uštogljenih predodžbi o dostojanstvu.
Iako bi razgovor ispočetka bio sasvim običan i normalan, kako bi noć odmicala, a pogotovo u onim satima iza ponoći, sve bi prelazilo u čisti humor. Daleko je to bilo od nekakvog strogo komemorativnog tona, nerijetko bi nastao pravi pravcati “cirkus”. Mogu i sam posvjedočiti da se nigdje u životu nisam nasmijao s guštom kao sjedeći kod pokojnika u sitne sate.
Za to vrijeme, oni koji su sjedili stalno su se nudili kavom i rakijom. Osamdesetih godina tu još nije bilo nikakvog raskošnog mezetluka, pršuta i sira, posluživala se samo crna kava i čašica žestice za pokoj duše, dok je ta tradicija s obilnom hranom i mezom na bdijenjima počela polako ulaziti u običaj tek kasnije, negdje bliže devedesetim godinama.
A kad bi se u to gluho doba osamdesetih malo previše popilo, dolazilo bi do raznih nevjerojatnih zgoda. Sam sam svjedočio situaciji kada se u žaru rasprave jedan od prisutnih, dobro podgrijan rakijom, okrenuo prema odru i mrtav-hladan ispalio: “Ako mi ne vjerujete, pitajte pokojnog Mirka, evo ga ovdje!” Izvađene iz konteksta, te bi situacije nekomu sa strane djelovale bizarno, ali to je bio naš način prkosa smrti i slavljenja života kroz smijeh, dok se glava bori s umorom i cjelonoćnim bdijenjem.
Sam čin izražavanja sućuti bio je jednostavan, kao I danas, čovjek bi došao, stisnuo ruku obitelji, pomolio se kod pokojnika u tišini, a onda odlazio sjesti gdje ima mjesta. No, i tu je bio svojstven seoski raspored. Znalo se da ima ljudi koji nikada nisu dolazili navečer kako ne bi stvarali gužvu obitelji jer je tada bila najveća navala. Neki bi tako namjerno dolazili malo prije ponoći, a neki ujutro oko tri sata, točno u vrijeme kada se znalo da će u kući ostati tek nekolicina najizdržljivijih. Zapravo, u selu se točno znalo tko ima koju “smjenu” i tko u koje doba noći stiže na vrata.
Bila su to neka druga vremena, s manje komfora, ali s puno više životnosti, u kojoj se i u najtužnijim trenucima lakše nosio teret prolaznosti.
Drago Vukojević / Facebook
