Dobro nam je poznato da smo nacija s većinom starijom populacijom, da su nam stariji ljudi u mnogim dijelovima naše zemlje najčešće usamljeni i prepušteni da se snalaze i žive u otežanim uvjetima.
Jedna od njih je i gđa Marijana Aleksić, umirovljena učiteljica, koja je prije 60 godina rodnu Liku zamjenila Siverićem pokraj Drniša. Udala se za kolegu iz škole, rodila troje djece i sada, poput većine njezinih vršnjaka živi sama.
Nekad je dom Marijane Aleksić, umirovljene učiteljice Mace iz Siverića pokraj Drniša, odzvanjao dječjim smjehom i glasovima ukućana. Ulice njezina mjesta tada su bile prepune ljudi. Od suprugove smrti, već mnogo godina, živi sama u zapuštenoj, oronuloj zgradi, bez susjeda i moglućnosti da bar s nekim razmijeni poneku riječ.
“Kad vam život dođe na naplatu”
– Ostati sam u ovim godinama da se pitaš kako možeš kraj toliko života. Djeca su tu vrvila. Dvadestero nas je bilo. Uvijek je netko kod nekoga zalazio. Svi smo bili ko jedna obitelj. Dogodilo se, mnogi su umrli, mnogi otišli. Ja sam ovdje korijene pustila gdje su moja djeca napravila prve korake. Kad vam život dođe na naplatu pa se pitaš – prekrasan život, radno mjesto preko puta, divnu djecu, susjede, puna kuća prijatelja… i odjednom nemaš ništa, priča Marijana Maca Aleksić.
Ima ona troje djece, kćer i dvojicu sinova, koji imaju svoje obitelji i ona im, kaže, ne želi smetati. Njena samoća je, kaže – komotna. Najteže podnosi život bez susjeda, mjesto bez trgovine. Ako nečega ponestane, nabavi kad može. Ne kuha svaki dan. Namirnice troši štedljivo.
Tuga i komotna samoća
– To je tuga Siverića koji je imao 4 trgovine uz cestu. Mi nemamo više nego samo kombi koji ujutro vozi kruh i ako ga čuješ dok svira kupit ćeš kruh. Ako ga nisi čuo – ostao si bez kruha. Onda ja još dok mogu umijesim sama. Voljela bih kad bi tu u mjestu bilo bar jedan tjedan da uzmem gotovo. A onda najradije ispećeš jaja i krumpir. Imam ja, fala Bogu, sa svojim primanjima i znaju djeca. Oni osjete da znaju kad majci treba pomoći tako da majci stigne kad je najpotrebnije, dodaje.
Dane učiteljica Maca krati gledajući TV, rješavajći križaljke, čekajući pozive svojih najdražih. Od velike joj je pomoći drniška Udruga Žena, koja većini starijih ljudi u ovome kraju, pomaže u kupnji namirnica, donošenju lijekova i plaćanju računa. “Život je lijep. Težak je. Starost je lijepo dočekati, ali je teško biti star i k tome još i sam. Bude dana da ne progovorim, nemaš s kim progovoriti”, priča gospođa Marijana.
Ubija je pustoš njezina mjesta bez ljudi. Najvjernije joj je društvo u samoći uvijek nasmijani lutak Giga. I dok joj misli lutaju do djece, unučadi i parunučica Rite i Lare, moli Boga da njezina starost nikomu ne bude teška, piše Hrt.hr
